Sarajevska hronika, vol. 49: Pozdravi mi ju!

Ne stigoh ti reći jučer, prenosim ti pozdrave. Od koga? Ne znam, čim je rekao da te pozdravlja, već sam zaboravio ko je pozdravio ali nisam zaboravio pozdrav. Kad je to moglo biti? Ma nema ni sedmica dana. Što se sad sjećam? Ako ćete pravo, nije ni važno. S vremena na vrijeme, potrebno je da čovjek zaboravi koji to muškarci pozdravljaju njegovu ženu. To je uostalom najmanje važno. Da li su u stara vremena otmjeni, aristokratski plemići uopće imali dostojanstva pozdravljati tuđe žene, a da ne kažem ljubiti im ruke? Stvari su nekad bile bolje.

Čitaoci koji poznaju mene ostat će zbunjeni mojim obraćanjem sa „ti.“ Kome sam se ja to obratio sa „ti“ i zašto u ženskom rodu ako nisam oženjen i nemam žene a ipak je spominjem? Samo polahko, sve ćete shvatiti. No dotad, polahko za mnom, ali ne preblizu. Ta i mađioničar ne voli da mu je neko blizu dok izvodi trikove, kako da ja izvedem ovaj orhan-pamukovski obrt s riječima ako budete motrili svaku moju gestu? Ostanite na razdaljini, ali me pratite.

U ta vremena dok se još živjelo osjećajući puls života, ne bilježeći i ne registrirajući nužno svako magnovenje kojem je čarolija oduzeta onog momenta kad je iz očiju i iz svijeta otišlo na male ekrane vječno stojeći tamo ali risano i izbrisano iz svijesti i sjećanja, moja je mati stisnuta u masi bila na stadionu u Vardaru glasno pjevajući sa pjevačima koji su imali turneju po cijeloj Jugoslaviji, skandirajući rukama i osmjehujući se svemu što je splet okolnosti kroz tok usuda sintetizirao u tom času. Mogla je to biti 1986. godina. Iza nje je, stojeći na crvenoj stadionskoj stolici, plesala mlada makedonka, pored makedonke stajao je mamin prijatelj Nenad, a moj otac, kojeg tad dakako nije poznavala, bio je tri reda ispod nje. 

Ko bi znao i ko bi rekao da je u tom momentu moj otac imao neodoljivu, neutaživu želju, žeđ za poljupcem? Svako je ronio svojim mislima a njegovima se motala ideja iz američkih crno-bijelih filmova koji su puštali scene ljubljenja na četiri sekunde, pa čak i to smatrali opscenim. Poželio je da jako pritisne svoje usne o nečije, da osjeti bliskost, toplinu, predanost, udarac adrenalina, dotok krvi od mozga i nazad, ubrzano pulsiranje srca, da volšebnost trenutka obilježi cijelu godinu. Upravo u tom trenutku dok su se njegove emocije teturale po rubu niti koja se životom zove, moja mama je naišla pored njega želeći da izađe sa stadiona jer je morala hitno ići a nije imala nikakvog prevoza pa je bilo potrebno da se nekako snađe. Želja koja je prevladala tijelom osvojila je mozak i njegove ruke su same učinile hotimičan pokret koji je tada nepoznatu djevojku uvukao u prisan i snažan zagrljaj te je ne razmišljajući naslonio svoje usne na njene (misleći da će biti osramoćen i ponižen ali će biti miran i ispunjene želje). No ona ga je povukla za sobom i zajedno su krenuli u avanturu koja i do dan danas traje.

Mnogo godina kasnije, sjedim u kafiću preko puta gradske tržnice, promatram prolaznike i uvlačim i ispuštam guste dimove cigarete. Na stolu stoji Franzenova Sloboda koju ne čitam, već samo držim kako bi neko u sebi pomislio: ovakvih nam u zemlji nedostaje, mladih koji čitaju. Zapravo volim čitati, ali ovog dana ne. Danas samo kalemim misli jednu na drugu, redaju se kao na traci za fotografiju, jedna drugoj slične ali nijedna ista. Mislim o djevojci s kojom sam proveo toliko vremena ali je ona ipak odlučila da ne budemo mi, već ona i ja. Mislim o ocu koji mi je jutros ne znam šta govorio, ništa od toga nisam zapamtio. Mislim o ispitima koji su iza mene. Mislim o poslu koji me čeka. Mislim o društvu koje me s vremena na vrijeme izluđuje. Mislim o njoj. Mislim o tebi. Mislim o sebi. Mnogo je toga u meni nedorečenog i neizrečenog. U trenu mi ispred očiju prolazi slika mene od pet godina kako ulazim u sobu da se igram s dedom, vučem ga za ruku i suze mi oči jer se on ne budi, posmatram sad iz daljine sebe, tako malenog, nevinog i iskonski dobrohotnog, kako dozivam oca riječima Babo, dedo se ne budi, šta mu je, pred oči iskače slika malenog dječaka koji tegli harmoniku duga tri kilometra do kuće jer mu je otac uvalio pokvareni telefon, zasuze mi oči, zaustavim misli. Palim novu cigaretu. Ispijam gutljaj kahve. Bježao sam od kuće, tukli su me, tukao sam. Onda se počnem sjećati svih svojih izlazaka ma kako na koncu završili. Odlutam... pa se vratim. Konobar me tapše i kaže da završavam smjenu, da je već kasno. Navlačim kecelju i ustajem od stola. Kafić je pust. Samo jedan cjenovnik prilikom otvaranja vrata pada sa stola na pod.

Tačno pored Ekonomskog fakulteta na Ferhadiji, nalazila se kuća starog derviša. Savjetovali su me, i stariji i mlađi, da bih trebao tamo otići. Zašto, pitao sam, kog ću vraga tamo? Kažu, otiđi, on ti može pomoći da ponovo počneš pričati. Ali ja pričam, odgovarao bih, ne vidim problem u tome što ne pričam puno. I to je bila bolna istina. Nisam mogao ni polovinu onoga što je prolazilo kroz glavu pustiti vani. U jednom trenutku dok pričam s nekim, naumpalo bi mi nešto zanimljivo i smiješno, poželio bih da to kažem, ali bi to implicitno značilo da će se razgovor nastaviti u tom smjeru, predviđao sam tri-četiri koraka u nastavku tog diskursa i vidio da bismo završili u slijepoj ulici te ne bih ništa ni rekao. Drugih puta, imao sam ja šta da kažem ali sam smatrao društvo u kome sam se obreo nepriličnim pa ne bih ni riječi izustio. Samo bih šutio, mislio život i sebe, i odsudno kratko odgovarao što bi nakon moje duge šutnje i pauze njima zvučalo značajno. 

Sa glavne ferhadijske džade skrenuo sam desno ulazeći u opskurni prolaz bez natpisa i osvjetljenja. Prošao sam kroz maleni uzani hodnik i našao sam se u holu koji je bio ovjenčan ružama i lovorom u uglu. Mirisalo je kao raj, no čim sam to pomislio, asocijativno sam u vezu doveo riječ raj sa nazivom knjige Istočno od raja što me dalje misaono vodilo do istoimene pjesme te sam tiho u glavi počeo pjevati stihove iste. Kada sam došao do one pogrdne riječi đubre u pjesmi, pomislio sam: Bože oprosti! Zar na ovakvom mjestu da budem tako nepristojan? Zašto sam ja uopće ovdje došao i da li ima smisla tražiti pomoći od nekoga ako ne želim da mi se pomogne? No bilo je kasno, čim sam došao, kao sumanut sam udario po zvekiru i sada sam instinktivno stajao i čekao da se pomoli neko, bilo ko iza zatvorenih drvenih vrata. Provirila je bijela glava koja je zbunjeno posmatrala mene ne sjećajući me se. Prvi put dolazim, rekoh. Uđi, mladiću, uđi, reče starac sa fesom na glavi.

Stari derviš (koji je zaista mudro i odmjereno zborio) uputio me na neku ludačku lokaciju za koju uopće nisam znao da postoji. Rekao mi je ovako: kada dođeš do Vijećnice, dobro razgledaj okolo ima li koga, jer ako te neko vidi, nećeš moći ući na ovo mjesto. Moraš biti sklonjen od svakog pogleda. Na lijevoj strani Vijećnice, kada prođeš stubove, ondje gdje je samo zid, ako se malo bolje zagledaš, primijetit ćeš tragove rezbarenja. Još je davno naša grupa uradila posao, ali urađeno je tako kriptično i tajnovito da ćeš se morati pofino napregnuti da uočiš tu providnu liniju. To nije linija, to je varka koja je postavljena umjesto prave cigle. Kada provjeriš i budeš siguran da nikog oko tebe nema, gurni taj blok ka unutra i brzo se izmakni u stranu jer će se otvoriti pod površine pola kvadrata. Morat ćeš, bogme, brzo ući jer se brzo zatvara. Proći ćeš direktno ispod slastičarne Vijećnica i dospjeti u klub osamljenih koji tu dolaze da se utješe i razgovore.

Nakon što sam učinio sve kako mi je rečeno, zatekao sam se u nekoj prostoriji osvjetljenoj lusterima koji su imali boje crkvenih freski. Unutra bijaše strašan muk a za stolovima su sjedili ljudi jedni sa drugima koji su tiho razgovarali uz cigarete i kafu ili čaj. I gle ti čuda! Taman što sam sjeo za jedan sto koji je bio slobodan potpuno sam osjećajući se, naravno, spokojno, prilazi mi prijatelj iz srednje škole sa svojom ženom. Pobogu brate, otkud tebe, govorim ja njemu, a on uzvraća da je, eto on došao samo da popije kafu sa ženom. Pa kako ovdje, pitam, zar ovdje nisu samo asketski ljudi poput mene? Ma ne mora značiti, veli on meni, i on je nekad bio član ovog društva pa sad ima propusnicu, smije doći bez problema a htio je, kaže, da i njegova žena vidi to čudo gdje je on dolazio sebi godinama. A gdje je tebi žena?, on će meni. Kući je, kažem, odmara gledajući serije, ovo je njeno vrijeme, ne bih da joj ga kvarim. A radiš li?, pita on mene dalje. Kako da ne, imam svoju firmu, svoje radnike, samo ponekad dođem, obiđem ih pa se vratim vrludanju gradom. Švrćkam se pomalo od radnje do radnje dok dan ne prođe. Lijepo, lijepo, uzvraća on pa kaže da pozdravim ženu, a već zaboravljam ko je on. No eto, prenosim ti pozdrave, kako je divno ponekad biti zaboravan!