Sarajevska hronika, vol. 48: Za Esmu

NOĆ PRVA

Jedne prilike, šetao sam se pored voćnjaka u mahali. Mrak je bio i ulične svjetiljke bile su moj jedini orijentir kroz dveri tame. U tom voćnjaku obasjanom fenjerom u kojem je plamtjela svijeća stajala je pored česme lijepa djeva. Osmatrala je ko prolazi i nazivala selam svakome koga bi namah prepoznala. „Selam alejkum, Esma!“, prozborih obraćajući joj se. Uzvratila mi je selam a zatim upitala kako sam. Odgovorih „dobro, hvala na pitanju.“ Nije znala da je prva koja me to upitala u posljednjih pet dana. „Mogu li ući u avliju,“ upitah bojažljivo. „Aman, zar to da me pitaš,“ uzvrati ona.

Sjedjeli smo nekih sat vremena pod starim čempresom raspredajući priče o njoj, o meni, o mahali. Dotakla je moju ruku svojom i rekla „da nam nije pohladno ovdje sjediti?“ Nisam bio siguran šta odgovoriti. „Hajde, čega se stidiš, pa znamo se od davnina,“ konačno je progovorila nakon duge petominutne šutnje koja je, čini mi se, potrajala kao sama vječnost. „Hvala ti, morao bih poći,“ rekoh udaljavajući se iz avlije obrasle ružama koje sam joj nekoć poklanjao.

Mnoga ljeta su prošla, a crte njenog lica još su odisale nekom magnolijskom procvalošću. Bore nimalo nisu uništile onu njenu nježnost, čak bih se usudio reći da su je učinile potpunom. Esma je oduvijek bila ona djeva iz mahale koju su svi željeli ali ona nikome nije dala za pravo da bude njen. Nikoga zapravo nije željela zvati svojim. Željela je biti ona, Esma, sama, potpuna i dovršena, zatvorena u sebe u svijetu kojeg okružuju kineski zidovi. Jednom sam ušao u tu tvrđavu od straha misleći da sam, nakon što je jaz godina učinio svoje izašao iz tog teritorija. No, nakon ove večeri, davno ugasla nada je oživjela. Otići ću joj opet sutra. No možda pod prozor, možda i zapjevam nešto ovim presahlim i isparanim grlom. Nikad nije kasno biti sretan.

NOĆ DRUGA

Otkako sam ustao, a bilo je to sabahile, osjećam neku nepodnošljivu bol u leđima. Preda mnom su na drvenom stolu stajali razbacani papiri na kojima su bile napisane, po sjećanju, pjesme u kojima se spominje ime Esma. Sabrao sam ja tu i onoga što nije imalo veze sa zdravom pameću no mislio sam, poslužit će svrsi. Podgrijao sam kahvu, uzeo malo keksa, sjeo na mehki kauč koji je propadao i zapjevao: Ne čuju se, kh! nanule... Ne ide. Probao sam ponovo: Pokraj česme svelo cvijeće, lijepa Esma doći – a onda me uhvatio takav kašalj da sam pomislio da melek smrti stoji pored mene i sprema se da mi otrgne dušu iz tjelesne ljušture. Serenada, šansona i sve ostale opcije koje su postojale dok sam bio mladić sada sam komotno mogao odbaciti. Nisam mogao pjevati... a nekoć sam znao, jako lijepo.

Kroz dan sam se provukao kao nit konca kroz iglu, bešumno, inertno, tiho, pomalo bojažljivo. Prišao sam njenoj avliji, kriomice podigao katanac na ulaznoj kapiji, prišunjao se, ma koliko to glupavo i infantilno izgledalo pod njene prozore i umirio se. Osluškivao sam zvukove koji su dopirali iz unutrašnjosti kuće. Zapravo, dolazio je samo jedan zvuk. Njen umilni glas pjevao je sevdalinku za sevdalinkom a moje srce se kao ptičije grudi kad dođe sezona parenja, širilo, preplavio me osjećaj toplote, osjećao sam da dišem puni život iako sam već bio na izmaku i na koncu života. Zatvorenih očiju uz blagi smiješak naslonio sam glavu na prozor upijajući svaki milozvuk koji je pojila, desnom rukom sam i sam skladao melodiju, ali bol u leđima naglo probi kroz tijelo, na ruke, na noge, na usta i povikah glasno: „Ajoooj!“

Kao san, kao blagi vjetar pojavila se ona. Izašla je hitajući zabrinuta za mene. Ležao sam na leđima motreći zvjezdano nebo nad sobom, a onda je u jednom magnovenju cijeli prizor neba zamijenila njena glava i njene divne kose. Zovnula je nekoga a iz kuće je istrčao snažan momak koji me dograbio svojim velikim rukama, uvukao me unutra, polegao me na sećiju i pustio da odmorim. Taj žestoki pad izvukao je živac zbog kog sam osjećao toliku bol. No nisam se želio odreći njenog prisustva kojim sam, eto tako, sklizanjem sudbine, bio darovan. Tako sam ostao ležati gledajući nju u velikoj fotelji koja se ljuljala i slušajući je kako pjeva Moj zumbule... Nasmiješila mi se. Onda sam zaspao.

NOĆ TREĆA

Otvorio sam oči. Glava mi je bila uronjena duboko u jastuk koji je fluidan kao magla obujmio moje misli, nadanje, čežnje i snove. Naročito snove. Treptao sam netremice posmatrajući njene sklopljene oči. Spavala je. Nosnice mi je potpuno obuzeo jak miris magnolije kojim je ispirala kosu poslije napornog dana. Ustao sam da se izvučem iz kreveta, bešumno i polagano, no u tom trenutku ona sneno ispruži ruku i zagrli me oko struka tako da se nisam mogao pomaći. Kroz prste sam propustio nekoliko vlasi njene kose, zabacio ih iza njenog uha a onda posmatrao taj sudbinski osmijeh koji je dolazio iz nekog postojanja prije ovog poznatog. Nije to bio anđeoski osmijeh, bio bi suviše usiljen. Ta anđeli se smiju jer moraju, ali Esma ne mora a evo, smije se. Spava i smiješi se. Zaneseno sam posmatrao njeno lice analizirajući ga kao da je sav svijet pohranjen u tih nekoliko centimetara koje sam čuvao kao kriptu, kao seharu.

Konačno smo ustali, sjedili smo za doručkom, ona je pila miomirisni čaj od vanilije, a ja sam, po ritualu, pio kahvu jaku kao čas smrti. Sa svoje strane stola, slala je nevidljive ljubavne signale, smiješeći se i namigujući, dodirujući moju ruku nekoliko puta a zatim je odlepršala niz hodnik da bi se nekoliko trenutaka kasnije pojavila u širokoj majici zelene boje. Uvijek sam se pitao zašto ju je odijevala naopačke ali pretpostavljam da je sve to bio dio njenog šarma i njenog karaktera jer sve ono što sam tražio i želio da sretnem u djevojci, u njoj nisam sreo. Nismo se trefili ali se jesmo voljeli. To je još jedna čudna manifestacija neekvivalentnosti tog nametnutnog zakona fizike primijenjenog u ljubavi. Stremio sam ka nekakvom ludačkom, šizofreničnom poetskom idealu žene, svom subjektivnom idealu, ali ona... Bila je nešto mimo svega ali je meni značila sve.

Saznajem da je plakala, da je tugovala, da je nekoliko puta slala pisma na različite adrese ali nijedno nikada meni nije stiglo. Onda više ništa nisam čuo. Nastupile su godine muka i praznine. Najednom, nađem se u njenoj, zapravo našoj mahali, njenoj avliji, sjedim s njom pod starim čempresom ali sve se počne okretati, nastupa ludi vertigo, nestaje Esme i svega, samo jedna crna tačka u moru bjeline... Otvaram oči.

Ležim na kauču sjećajući se situacije od sinoć. Pogledam u prazno mjesto pored sebe. Ona sjedi pored prozora i pije miomirisni čaj od vanilije. Na njoj je sada zeleni džemper i okrećući se prema krevetu, progovara „Ah pa ti si budan! Spremila sam doručak... Mahnitove jedan, gdje si se ti sinoć verao, sav si se skljokao?“ A ja, polusnen nespretno odgovaram „ma pošao sam do tebe ali sam se u mraku izgubio...“ A onda me pogleda, nasmije se iz sveg srca i dobaci: „Meni ćeš to pričati! Ti si mene prisluškivao!“