Sarajevska hronika, vol. 47: Ludak (ili ne?)

„Dovraga i osjećanja,“ govorio sam sebi u njedra hodeći Ferhadijom. U ruci sam držao listove papira na kojima su bile ispisane adrese mojeg budućeg doma u kome ću stanovati. Osjetio sam zebnju u grudima i hladnoću po rukama. Prošao sam pored staklenog izloga u kome se moja figura nezgrapno odrazila. Jakna na meni bila je obješena kao na vješalici, svojim stavom odavao sam veliku nezainteresiranost za život. Kapa teget plave boje na glavi je stajala iskrivljeno, kao neki polomljeni krst davno minulih vremena iznad uspavane doline. Mahnuo sam jednom rukom da bih se uvjerio da sam taj lik u ogledalu zaista ja. Podigao sam desnu ruku a paslika je uzvratila lijevom. Znao sam da sam to ja.

Ušao sam u zgradu Pošte razgledajući okolinu. Bila je to malena prostorija sa natrpanim osobljem na uskim šalterima. Zvali su je Centralna a ona to uistinu nije bila. U jednom magnovenju pomislio sam da se nalazim u Bruklinu, ukazale su mi se zgrade iz filmova, kao da sam ugledao Saul Bellowa kako prolazi pored mene, njegov protagonista mahnuo mi je iz taksija a u glavi tad začuh Ako sam lud, meni je pravo, ako sam lud, meni je pravo, ako sam lud, meni je pravo...

Na nekoliko decimetara od mog pogleda namrštena žena je ispružene ruke povisila ton: Dečko, daj papire, šta si blenuo, majku mu?! Halo idiote! Svijest se odigla iz močvare uspavanosti, vazduh mog bića poprimio je neki fludni ali metafizički oblik, u meni se probudio bijes, bijes koji je bio produkt očaja, nestrpljenja, nervoze, anksioznosti, netrpeljivosti, ludila, paranoje, ama svega! Dohvatio sam je za kragnu prebacujući je preko pulta i odbacujući je u desnu stranu na što je ona snažno udarila glavom o okno prozora. U uglu sam ugledao drvenu metlu koje sam se odmah latio i njome je počeo udarati po tijelu. Žena je vrištala a njene prijateljice, žene koje su sa njom radile posmatrale su ovaj prizor nijemo. Jedna od njih je čak uzela mobitel i snimala napadaj mog ludila. Kad sam to primijetio, furiozno sam pojurio ka njoj te sam, što sam jače mogao, zamahnuo i udario je pesnicom posred nosa. Počela je teći krv. Treća žena je tek tad shvatila da u glavi nisam bio načisto, te je vrišteći odjurila iz zgrade vičući Upomoć narode!

Kada sam pomakao kapke, nekoliko puta trepnuvši njima, pred sobom sam vidio rulju u amfiteatru satkanom od zelenih stolica i škripavih stolova. Gdje sam to bio, pobogu? U ušima je zujalo a onda, kad se zujanje postepeno utišavalo dok nije iščezlo, čuo sam glas profesora koji je pričao o vremenu. Čujte, studenti, mnogo je tih vrsta vremena. Evo, pa pogledajte vani, prirodno, atmosferično vrijeme! Zanimljiv je to fenomen... Da. Mi tečemo kozmičkim vremenom, primjerice. Imate onda takozvano božansko vrijeme. No, hajmo mi jedno po jedno...

Smeđi sat na ruci otkucavao je pola 2. Čuo sam tik-tok pravilnu i odmjerenu taktovnu ritmičnost njegovih kazaljki. Dotakao sam venu iz koje su se granale ostale vene po mojoj šaci i osjetio kako u meni bije život. Koga sam ja pretukao, u vraga? Gdje sam bio? Šta se zbiva sa mnom? Kao u magli, osjetio sam da se snovi i java prepliću u tolikoj mjeri da gubim niti gdje završava jedno a počinje drugo pa sam sebi u zadatak stavio da provjerim da li ću se neprestano buditi u nekim drugim stvarnostima ili, ako se neću buditi, jer sam već budan, gdje sam ja to sanjao, gdje sam bio budan, šta se dešava, ko sam ja, je li ovo moje tijelo? Vrisnuo sam glasno.

Profesor je prestao pričati i pogledao je kroz masu usmjerivši pogled prema meni. Hladnoća se razlila mojim tijelom, ruke su ledene, noge se oduzimaju, horizontalnu liniju gdje je srce presijeca oštra nit profesorovog ozlojeđenog pogleda. Zatvaram oči misleći da će sve ovo biti san i da će nestati i prestati prije nego li shvatim ozbiljnost situacije.

Kroz tanku opnu sna probija se gotovo bešumno škripanje velikih drvenih vrata na koja se ulazilo u amfiteatar. Bila je to čistačica. Zar ima neko ovdje? Dijete! Sine! Simfonija njenog glasa doplivala je na sprudi mojeg sna budeći me. Amfiteatar je bio potpuno prazan.

Sjedim na trijemu. Prilazi mi čovjek sa pince-nezom na očima. Ima samotni sako, kariran. Obraća se djevojci koja izlazi na vrata koja su iza mene predstavljala ulaz u nešto. Kako je on danas? na što ona odgovara Kao i uvijek. Sve ostaje nejasno meni. Sve ostaje jasno samo njima.