Sarajevska hronika, vol. 46: Ruke

Svoje ruke oduvijek pamtim kao nešto čega sam se sramio. Gledajući svoje izgrižene prste, izrasle zanoktice i friško iskrvarene vrhove prstiju, odlazim u daleko vrijeme djetinjstva kada je sve i počelo, kada su moje ruke stekle vlastito pamćenje i otuđile se od mene kao neznanci čija se slika svijeta izvrće kao u konkavnom ogledalu. Sav moj dosadašnji život zbivao se kao igra ogledala. Podizao bih desnu ruku tom suputniku koji mi nikad ne bijaše istinski drug a on bi uzvraćao lijevom kao zlokobna paslika, indiferentna i mimetična, imitirajući moje obraćanje nebesima izvrnutim diskursom. Pogled mi bježi na veliku crvenu mantiju obješenu oko mog vrata koja seže do poda. Elegantna je i glatka, ona je simbol moje moći; mali drveni čekić u mojoj ruci i spomenuta mantija čine da oni što sjede preda mnom, poda mnom dršću i mole za malo pravde i milosti. Više ne gledaju ovu ruku i ove prste kojima su se nekoć izrugivali, ne, sada je bitno šta ću reći, o da, da li će čekić odzvoniti ovim malenim stolom koji je za njih predstavljao kraj i granicu ovosvjetskog ili će pak milost moje duše izroniti kao podmornica na pučinu pa će tako otjelotvorena njima izreći pomilovanje. Ali ja i dalje gledam samo u njih.

Sjećam se da sam sjedio nasred malenog i uskog hodnika. Nasred hodnika je sa desne strane bilo obješeno veliko ogledalo sa okvirom od orahovog drveta. Svijet je tako šaren, sve boje su prožete jedna drugom, nejasno izmiješane, zvukovi ispunjavaju prostor, sve je tako veselo, bučno a istovremeno toplo, idilično i smirujuće. Izlazim vani, spotičem se o maleni plavi autić koji je stajao nasred avlije, ustajem i vidim kako avion nadlijeće našu kuću. Glasan fijuk, zvonjava i zvižduk... I tras! Nešto je bubnulo gore, na kraju naše ulice. Mi, djeca iz ulice (iako sam ja bio isuviše mali da bih bio član klana) potrčali smo da vidimo šta se to događa. Kuća Perovića, starih ljudi iz mahale, bila je u ruševinama. Iznad nje lebdio je oblak prašine. Roditelji su nasumično izlijetali iz kuća uvlačeći djecu u kuće. Majmune, čulo se iz daljine, sa drugog kraja Bježi sine odatle, moja mama je dozivala i vikala Šta ćeš tu, kući, požuri... Moj maleni dječiji mozak se prestravio i nesvjesno sam počeo gristi nokte a kada bih dovršio grickanje onda bih počeo jesti kožu sa prstiju. Bilo je to ogavno, ružno iskustvo i, kako ću kasnije tumačiti sam sebi, pogana navika no tad se toga nisam mogao osloboditi.

Došlo je doba puberteta. Zamomčio sam se i promatrao curice iz mahale. Jedna je naročito osvojila moje misli. Prolazila bi ulicom, malom uskom uličicom, a na leđima joj je visio manji crni ruksak. U kosi je nosila zelenu mašnu koju bi utorkom nosila na lijevoj strani a svim drugim danima na desnoj strani. Kad god bismo se sreli jutrom, postidio bih se i obarao pogled trudeći se da izdržim dok ona ne prođe pored mene. Nisam imao hrabrosti pogledati je u oči ili čak samo joj mahnuti, reći jedno obično Zdravo. Bio sam kukavica. Ona, kao namjerno, uvijek bi čekala da podignem glavu i uputim joj pogled a onda bi mi veselo mahnula te zatim projurila trkom na autobus za Ilidžu. Sačekao bih da prođe a onda bih sav nervozan, anksiozno i netrpeljivo prtljao prstima po ustima, nesvjesno i potpuno odsutan sam od sebe. Često sam se vraćao u kuću prilikom polaska u školu, stajao pred ogledalom i razmišljao o tom ludačkom odrazu onkraj stakla. Ko si ti?, govorio bih mu u sebi. Usta se ne bi pomicala a ja bih jasno čuo taj metafizički glas unutar sebe. Tada sam se počeo čuditi volšebnostima uma. Počeo sam čitati. Bilo mi je fascinantno kako mogu živjeti tuđi život, život koji je neko ispisao a zatim sklopiti stranice knjige, vratiti je gdje je i bila i ponovo živjeti vlastiti život. No, prevario sam se. Nesvjesno su se u mene integrirali dijelovi knjiga koje sam čitao i svaki put bih sve smjelije promatrao djevojku za kojom sam žudio. Jedne prilike, bijaše njih mnogo nasred ulice, posrijedi bi neka rasprava i ja vidjeh nju da stoji sa strane i promatra ih bezvoljno. Prišao sam toj gomili iako sam zamrzio i s preziram i gađenjem prilazio velikim skupovima. Zaobišao sam njihov krug u kome su se komešali i stao pred nju. Što vazda bježiš od mene?, rekla mi je čim sam prišao. Ne bježim, uzvratio sam izgovarajući to gotovo u njedra. Ma ne, samo onako stojiš deset minuta pognute glave kad ja naiđem, rekla je smijuljeći se. Pružila je ruku ka mom licu, njena ruka je bila tako nježna, lijepa i bijela, kao iskonska svila, dotakla je moj obraz govoreći Što si se toliko zarumenio? Pa ti si tako simpatičan! Kako je ovu posljednju rečenicu izgovorila prilično glasno, družba se okrenula ka nama i sada je reflektor njihove pažnje osvjetljavao našu malu, do prije par magnovenja, intimnu binu. Heeej, on 'vako stidan priš'o curi! Snijeg će, snijeg će! Ovaj talas poniženja i napada sam pretrpio ali onaj koji je uslijedio zaista nisam očekivao. Jesu l' ti još uvijek ruke u ustima vazda? Cuclaš, a? Nekoliko krupnih suza poteklo je mojim obrazima a onda se čitav potok izlio, pobjegao sam u kuću i nisam želio da ubuduće nikako susrećem društvo iz ulice. Kroz prozor sam osmotrio nju, vidio sam tugu na njenom licu. Nisam imao snage boriti se sa samim sobom, tek izboriti se za nas oboje ne bih uspio nikako. Srećom, naredne godine smo se preselili na drugi kraj naselja, daleko od te ruševne kuće i zavidnog, licemjernog, prezrenog društva koje je u mene usadilo strah od drugih.

Upisao sam Pravni fakultet ovdje u Sarajevu, specijalizaciju sam radio u Sorbonni, doktorat sam odbranio na Harvardu i naposljetku se vratio u Bosnu da radim. Čekao sam neko vrijeme snalazeći i radeći neke privremene poslove koji nisu donosili poniženje. Politički sistem u Bosni, otkako ga ja znam, bio je korumpiran i živio sam u misli da je utopija dospjeti na radno mjesto u nekoj od državnih institucija. Međutim, jednog dana stigao je poziv za mene na upražnjeno mjesto glavnog suca. Da li se to neko sa mnom poigrava?, upitao sam osobu sa druge strane telefonske linije. Da li smo mi dobili gospodina M.?, pitao je glas. Jeste, uzvratio sam. Onda nije greška. Dođite danas da razgovaramo. Zaista, nije to bila greška. Nisu imali relevantnije osobe sa referentnijom karijerom te sam ja, iako prilično školovan, čekao svoju nafaku dok sam došao na red. Počeo sam sa radom i posvetio se tom poslu u kome sam uživao jer je pravda bio temeljni pojam sve od sitnih incidenata sa klincima iz okoline pa i do osnovne i srednje škole gdje sam vječno svjedočio nepravdi.

Kada sam dobio posljednji slučaj zvani „Ačebić i ostali“ bilo mi je jasno o kome se radi. U času kad sam pročitao naziv slučaja i imena optuženih te na koncu i djela za koja su sumnjičeni, blago cinični osmijeh prešao je mojim licem. Nije to bilo ispravno sa moje strane, ali konac usuda konačno se izravnao sa obje strane i došao je red da njihove ruke umjesto u usta, zauvijek stavim u lisičine. No, jedna je stvar u kompletnom slučaju bila neobična. Među osumnjičenima je bila i ženska osoba koja se zvala kao moja neprežaljena ljubav iz mladosti ali je nosila prezime Ačebić. Čudio sam se.

Izašao sam pred porotu, advokate, osumnjičene i svjedoke. Sjeli smo i osmotrio sam salu. To je zaista bila ona, sada žena kriminalca sa kojim će doživotno truhnuti u zatvorskim ćelijama. Posmatram svoju mantiju i ruke i sjećam se trena kada sam zbog njih doživio emotivni krah. Sada će moje ruke njima donijeti presudu koja će biti bolnija i gora od one koju su oni meni priredili. Samo, pitam se u ovom trenutku, da li sam je mogao spasiti, da li je vrijeme za nju moglo drukčije teći? Ruka zamahuje i teška zvonjava čekića ispunjava salu i njihova vasiona pojavnog svijeta prestaje postojati.