Sarajevska hronika, vol. 44: Fukoovo klatno

Došla je noć, četvrta po redu za vijećanje i raspravu. Panteon je sjao plavičastim sjajem u noći prepunoj zvijezda koje su obasjavale svo tlo pod sobom. Počinjala je kiša i njeno tiho i blago šobonjenje nosili su travom pirenje pariškog vjetra nakvašenog zgrušanim kapima što su izvirale iz metafizičke stvarnosti. Široko razmaknuti stubovi portika odisali su prazninom večeri koja je slijedila. Još jedna beskrajna rasprava, još jedno busanje u prsa, još jedno beskrajno nadmetanje. Na kupoli je nemirno klečao gavran koji je tik pred ponoć pustio u svijet svoj krik Počet će.

Unutrašnjost Panteona bila je fantazmagorična, volšebna raskoš koja se unutrašnjošću prostirala osvajala je pogled i sva unutrašnja duhovna osjetila. Kroz prozračni interijer dopirala je svjetlost mjeseca i zvijezda. Centralni plan građevine oslikavao je nekadašnju kršćansku tradiciju ali vidne su bile i primjese kasnijh uzora. Mjesto koje bi Eko nazvao centrom svijeta, nalazilo se u ovoj građevini, tik ispod Fukoovog klatna koje se neprestance njihalo noseći sobom trag postojanja onkraj stvarnosti u kojoj je postojalo. Tiho njihanje klatna praćeno graktanjem gavrana probudilo je stalni senat koji se svako veče sastajao zbog nebuloza i dokolice.

Prvi je, po običaju ustao Voltaire. Razgledao je oko sebe pomalo zbunjeno, tek ustao iz smrtnog sna, krmeljajući i trljajući oči rukama. Tražio je spise koje je prethodne noći ostavio na postolju desno od svog počivališta. Sainte Genevieve!, uzvikivao je. Najveća Pariška crkvo, šta su ti učinili! Hodao je izbezumljeno čekajući da neko od njegovih sugovornika ustane i otpočne razgovor. U tom trenutku, začu se buka i tup udarac kamene plohe o krhki pod. Bio je to Jean Jacques Russeau. Njegova ondulirana kosa i obrijano lice blago su se smiješili svjetlosti koja je bila odraz prirode koja se ovaploćivala u svemu oko njega. Volio je prirodu, volio je sve što je mogao smatrati prirodnim. Ukočio se u neki polu-ležeći polu-sjedeći položaj motreći Voltairea kako se šetka dok je u pozadini njihanje klatna gotovo pratilo njegove kretnje.

-          Šta to radiš?, upitao ga je Russeau. Opet praviš budalu od sebe?

-          Trebamo biti obzirni prema živima, a mrtvima dugujemo samo istinu, odgovori Voltaire.

-          Pa bismo zbog toga trebali svake večeri buditi mrtve?, srdito je uzvratio Russeau.

-          Voli istinu, ali oprosti grešku.

-          Sa tobom svako veče ista priča.

Ubačenih očnih duplji i izduženog, velikog nosa, mašući glavum desno-lijevo, nenametljivo ali bijesno progovorio je iz daljine neko Prekinite, idioti! Dvojica sugovornika rekoše u isti glas: Opet onaj lagrangian. Mislili su na Josepha Louisa Lagrangea koji je najčešće prekidao njihova sijela. Dogegao se tromim korakom govoreći:

-          Zar vama dvojici ništa nije sveto? Vi se dogovorite da zajedno budite normalan svijet?

-          Ne, samo smo željni razgovora. U životu nas niko nije dovoljno želio čuti, možda ni mi sami nismo to željeli, ali sada... Evo, sada to hoćemo, rekao je Voltaire.

-          Ja ne želim ali kada već govorimo i počinjemo novi razgovor, morao bih reći da je ovo civilizirano društvo ograničeno i da bismo se svi, kad kažem svi mislim svi, trebali vratiti prirodi, progovorio je i Jean jacques. Pogledajte tu magiju, pogledajte prirodu, pa zar nisam objasnio osnovne postavke ovoga u svome Društvenom ugovoru? Nisam li, Voltaire, ti poetska dušo? Nisam li, Lagrange, ti ogrezli matematičaru?

-          Pazi ti sa rječnikom! Nisam ja nikakav ogrezli matematičar, moj doprinos na polju matematičke analize i astronomije je potpuno lucidan! Uostalom, čime se vas dvojica kretena imate ponositi, šta je nazvano po nama? Ama baš ništa! Bogme, po meni su nazvane jednačine gibanja, imam i svoje, Lagrangeove funkcije, a ne zaboravite i moje tačke libracije.

-          Ta molim vas, ovo je smiješno, ovo je cirkusantski! Kad će neko napisati nešto kao što su Candide i Zadig? Takva mudrost, takve dogodovštine iz ove glave su iznikli, takva prepredenost, umjetnička...

Prekinuo ga je Russeau a u pozadini se čulo gunđanje i naposljetku nekoliko glasova koji su se pojačavali.

-          Ne laži, ne obmanjuj! Sve si preuzeo, sve. Ljudi sa Istoka su pretekli i tebe i mene i ovoga ovdje učmaloga...

-          Ko nas je pretekao?, rekli su i Lagrange i Voltaire istovremeno.

-          Muslimani!, ljutito je odbrusio Russeau. Imali su tog, tog... Biranija ili Birunija, kako li se već zvao, bio je matematičar, fizičar, astronom i šta sve ne prije nego si ti i postao na svijet!

Vika se utišala a nekoliko novih lica pridružilo se skupu. Lijepe brade i brkova, sijedih od života, tužnog pogleda i ugaslih nekoć gorećih očiju, Victor Hugo posmatrao je ovu grupu nervozan i ljutit. Do njega, sa pince-nez naočalom na oku, češljajući prstima guste brkove, Emile Zola naslonio se lijevim laktom na Hugoovo desno rame šapćući mu nešto na uho. Victor reče:

-          Dokle više ovako? Ništa nije umrijeti, strašno je ne živjeti. Vi ne date mira ni u ovom životu u smrti.

-          Samo što sam počeo sanjati divan san, san u kome sam mogao dosanjati ideju za novi roman, vi ste me prekinuli! A tako sam krasnu ideju imao..., dodao je Zola.

-          Ti, naturalisto, ne progovaraj!, reče Voltaire. U tvojoj Nani, u tvome Germinalu nema kreativnosti, nema stvaralačke moći, nema domišljatosti! Puko prenošenje stvarnosti na papir, pih, pa to zna i dijete koje tek nauči pisati.

-          Dobro, ti, koji svakome imaš šta reći i kritiku uputiti, šta veliš na moje Jadnike? Da li je i to puko prenošenje stvarnosti riječima na papir? Šta veliš za moga grbavca, mog Zvonara crkve Notre-Dame?

-          Pa, ne znam... Zastao je Voltaire. Tu kratku pauzu iskoristio je Lagrange da izlaže svoje učenje.

-          Lagrangeove, odnos moje tačke ili tačke libracije, stabilne su tačke u problemu interakcije triju tijela (npr. Sunce, planet i neka treća masa). Općenito, problem triju (i više) tijela nije moguće analitički riješiti. Postoji 5 takvih tačaka, koje sam ja odredio. Tri od njih su na spojnici Sunce–planet…

-          Dobro je, dosta, dosta!, prekinuo je ovo vijećanje Pierre Curie.

-          Evo onoga s pijacom...

-          Piezoelektricitetom!, povikao je...

Rasprava je trajala do same zore a kada se na nebu pojavio bijeli sjaj, sve se vratilo u staro mrtvilo u kojem je prethodno prebivalo. Tišina je zagospodarila cijelim mjestom. U tišini se samo čulo tiho njihanje Fukoovog klatna ispod kojeg se za Eka nalazio centar svijeta, odakle su poticale mnogobrojne teorije zavjere. U daljini su se čuli koraci prvih turista.