Sarajevska hronika, vol. 43: Zlatne niti

Teza o tome da čovjek zaista može biti u stanju rahatluka i mira za Nihada se uvijek činila besmislenom. Nakon jedne teškoće, nailazila bi sljedeća ili bi, ukoliko čovjek pomisli da je konačno utonio u vodu koja mirom zaglušuje, pred njega iskrsla nova tegoba, izazov i nepremostivi jaz između njega i maštanja o tome da je miran bi se proširio. Završio je sa ispitima za ovu godinu, pa iako je grabio posljednji voz i ukrcao se na posljednji vagon posljednjeg voza, mislio je da je sretan. O ne, on je mislio i da je pritom miran ne računajući na neoprostivu teškoću života koji je kao breme dolazio sam sobom i govorio da to tako mora biti. Pa i Nihad je povjerovao sebi i životu i toj teškoj filozofemi „Es muss sein!“ – „To mora biti!“

Nihad nije znao okolnosti pod kojima je nastao taj dio kompozicije a sve i da je znao, ne bi mu mnogo značilo jer se nije zanimao za kauzalno-konsekventne relacije, prihvatao je ideje, misli i rečenice onako kako bi mu to njegov instinkt savjetovao. Da li je on u tome griješio? Ne znam. Da li mi, ostali koji nismo Nihad griješimo ako isuviše tumačimo a premalo doživljavamo? Ni to ne znam.

Znam da je on tog septembarskog dana krenuo kući. Putem je mislio o tome kako ga tako malo vremena dijeli od konačnog mira i osjećaja da je postigao uspjeh o kojem je do prije dva mjeseca snatrio i u svojoj nutrini doživljavao ga nemogućim. Nije bio svjestan da sav svoj potencijal samo treba aktualizirati, pobuditi u sebi. Njegove čežnje nisu bile drugo do lijenost upakovana u snove. Šta bi drugo čežnja mogla biti? Ako je već bio kadar o tome sniti, uspio je to i učiniti. Govorio je samome sebi Još dva ispita i kraj. Onda bi se zapitao: kraj čega? Znao je da to nije kraj ali je tješio sebe do daljnjeg, na neodređeno vrijeme, kako bi barem u tom kratkom periodu osjećao rasterećenost od bremena života koje se, rekoh, samo nameće.

Ušao je u osvjetljeni ali prljavi tramvaj iz austrougarskog doba znajući da uskoro neće naići bolji. I ovako slabo nailaze, mislio je, bolje i ovo nego čekati još. Njegove misli su na tren odlutale vidjevši Samiru, poznanicu sada, ljubavnicu od ranije. Naravno, pod riječju ljubavnica ne mislimo na pežorativni smisao te riječi, već na profinjeni i otmjeni izraz koji podrazumijeva da nečiju dušu uistinu ljubimo ali se nikad u tim nakanama do kraja ne ostvare ili jedna ili druga, a ponekad obje strane. Samira je kročila u njegove misli i okupirala ih kao ruska vojska Češku nekoć, prvo zauzevši nekoliko sjećanja isturajući ih u prvi plan, a zatim potpuno opsjedajući poljanu njegovih misaonih lutanja. Samirin zeleni šal, pomislio je.

Do Samire ga je dovelo nekoliko sasvim slučajnih okolnosti. U vrijeme dok je studirao elektrotehniku nesvjestan sebe i svog neznanja a istovremeno željan istraživanja vlastitih mogućnosti i dosezanja granica, Nihad je objeručke prihvatao sve ponude, sva članstva, sve prilike koje su se davale kao bisage u kojima je pohranjena empirija svijeta te je tako i prihvatio članstvo u Međunarodnoj organizaciji studenata elektrotehnike. Iako je njegov početni entuzijazam hranio njegove znatiželje, u određenom magnovenju dosegao je svoj zenit i onda počeo da splašnjava. Nije dolazio na sastanke, nije želio upoznavati još novih ljudi, nije želio učestvovati u projektima pa iako je s vremena na vrijeme plaćao članarinu (zbog čega je i dobijao pisma od njih), nije želio kročiti u njihove prostorije. Zgadila mu se atmosfera, povraćao bi kad bi došao kući, osjećao je trvenje i nemire kad bi hodao kroz kampus Univerziteta pognute glave; u zgradu fakulteta ulazio je smrknut i neraspoložen kao žena u mjesečnom ciklusu. Nije nizao uspjehe onako kako je to zamišljao, ni na jednom polju nije se ostvarivao a razočarenje se lijepilo na razočarenje.

Jedne prohladne srijede popodne, na njegovu adresu stiglo je pismo od MOSE, prethodno navedene organizacije, pismo sa lijepim pečatom i nemuštim potpisom predsjednika odbora. Svidjelo mu se to što neko i u takvoj situaciji beznađa mari za njega, što pismo naslovljava na njegovo ime, makar i ne otišao, imat će simbol svog značaja, mali trag u prašini vječnosti. Otvorio je pismo i pročitao da ga pozivaju na Sajam zapošljavanja koji se standardno organizirao svake godine. Već je propustio prošlogodišnji pa je planirao propustiti i ovaj koji se trebao zbiti u subotu.

Međutim, naredna dva dana prošla su u tjeskobnoj atmosferi nemogućeg ostvarenja komunikacije i razumijevanja u vlastitoj porodici. Otac je galamio na mamu jer je odlazila svojima bez dozvole, mama je plakala ujutro, popodne i navečer. Brat je svakih sat vremena galamio jer ga je djevojka ostavila pa je praznio energiju derući se na zidove, prazninu, tamu i provalije duše. Nihada je gušila atmosfera u kući, te je u subotu ujutro samo rekao da ima ispit i izašao iz kuće. Niko ga nije ni primijetio.

Samira je tek počela sa studijem medicine i osjećala je napetost u žilama koja ju je spriječavala da se koncentrira. Anksioznost pred ispite nije prolazila ni nakon ispita jer je taj osjećaj u njoj bio toliko intenzivan da njegova dejstva nisu popuštala ni kad bi stresna situacija prošla. Upravo tih dana negdje je pročitala tezu Einmal ist keinmal i promišljala je o njoj. Mislila je: kako da znamo kad ćemo pogriješiti u životu? Jedan život ne dozvoljava ispravke, da je više života, onda bismo u svakom narednom popravljali greške iz prethodnih? Da li bi i to bilo dovoljno da u konačnici, u finalnom životu živimo život bez vlastitih pogrešaka? Čovjek nikad ne zna niti može znati šta treba da želi, jer, kako veli Milan Kundera, ne možemo ovaj život uporediti sa prethodnim životima da bismo znali odgovor.

Einmal ist keinmal, govorila je tiho Samira vraćajući se sa ispita iz patologije za koji se revnosno spremala. U Pandorinu kutiju svojih misli pohranila je veliku nadu, nadu da će položiti taj ispit i dočekati rahatluk o kome Nihad sanjari. I ona teži za mirom kojeg u kozmosu nema jer je svijet od postanka do svoje apokatastaze, odnosno povratka, dinamičan. U toj dinamici nema mjesta statici. Vrijeme ne želi stati ni zbog koga, pa neće stati ni zbog Nihada ni zbog Samire. Zbog toga taj mir ne možemo pronaći u vremenu ni svijetu, već samo jedni u drugima.

Njen mobitel je zavibrirao u torbi ali dok ga je ona pronašla, prestao je zvoniti. Uzvratila je poziv, sa druge strane se čuo tih ženski glas: „Samira, izvini, molim te, ali hitno mi treba usluga... Očev šef se naljutio i napravio je pravi belaj na poslu, otac mi je izgleda u policiji, a ja moram biti uz mamu...“ Samira je polu-indiferentno a polu-suosjećajno upitala: „Pa dobro, kako ja tu mogu pomoći?“ na što je glas onkraj slušalice prozborio: „Možeš li, izvini,“ njen glas je pucao i kao da je htjela zaplakati, „otići na Sajam zapošljavanja? Znaš da nemaš nekog posla, samo trebaš otići kao predstavnik umjesto mene...“ Samiri to nije odgovaralo. Bila je uznemirena i mislila je o pređašnjem ispitu. Nije joj trebalo da se izlaže očima javnosti u takvom stanju jer će sve što ona učiniti biti, najblaže rečeno, kolateralna šteta. Ipak, pristala je.

Lamija, Samirina prijateljica, otišla je sa mamom do policije gdje su joj odveli oca koji je pretukao svog poslovođu. „Pobogu, babo, šta se desilo?“ – povišenim tonom ga je upitala. „Ne deri se,“ prvo joj je uzvratio, a onda tiho rekao, „ne znam šta mi je bilo. Onaj kreten došao sav bijesan, istresao se na nama, sin mu ne polaže ništa na onom fakultetu a kaže izbi mu sve pare iz džepa, sumnja da se nije propušio, šta će mu tol'ke pare...“ Zastao je nakratko da uzme daha a onda rekao: „Veli da je i jutros otišao na nakav ispit, a kakav ispit može biti u subotu?“

Tramvaj je bio gotovo stigao do Ilidže, a Nihad je ovu hronološku hijeropovijesnu ispovijest sumirao u sebi. Nije bilo suđeno, valjda, tješio se, a onda dodao onu Samirinu rečenicu koja nije bila njena: Einmal ist keinmal.