Sarajevska hronika, vol. 42: Sam

Potkraj jeseni 199... i neke godine osjetio sam neki nemir. Nemir koji je kolao mojim venama. Ko zna, možda je to bila samo zlurada slutnja, možda moje umišljanje a možda istina. Šetkao sam se danima oko njene kuće, šetkao sam se danima oko svoje kuće. Ni u jednu nisam mogao ući. Neki strašni talasi sa zapada, sa istoka, sa svake strane, čini mi se, dolazili su do nas. Opkoljavali su vazduh, gromoglasno su odjekivali ostavljajući strašne tragove na nebu. Ti tragovi su izgledali kao, kao... zaparan papir, kao izderotina, mlaz aviona – a možda je baš to i bilo. Nije se moglo živjeti u miru, toga se dobro sjećam. Potkraj te jeseni odlučio sam da moram napustiti zemlju. Napustiti grad, ali i zemlju. Spakovao sam sve što imam u kofer. Nije tu bilo mnogo stvari. Omnia mea mecum porto. Sve svoje sa sobom nosim. Svo znanje, pročitane knjige išle su sa mnom a knjige koje nisam stigao pročitati spakovao sam u kofer. Između ostalog, tu se nađoše i Saul Bellowov Dekanov decembar i Džojsovi Dablinci ali i Ekoovo Fukoovo klatno. Te tri knjige su stajale na vrhu pa se njih dobro sjećam po omotu. Fukoovo klatno je bilo plavičasto sa nekim sivkastim ukrasima. Kofer sam uzeo u ruku, zaključao kuću, ključeve ubacio u džep i krenuo.

Putovao sam autobusom tako da nisam imao problema koje imaju ljudi koji idu avionom. Granice, kontrole, bezbrojni pregledi, trkeljanja i tako u nedogled. Bilo je ugodno putovati autobusom. Poglédao bih često kroz prozor i ugledao raznovrsne prizore. Čas bi to bili redovi i redovi hrasta iza kojih se skrivala, vjerovatno, gusta šuma. Čas bi to bile pustopoljine na kojima nije bilo ništa, ama baš ništa, sem trave. Onda bismo prolazili kroz predgrađa, polusrušene kuće, poluizgrađene kuće, nekoliko napuštenih fabrika i jedna velika, velika, stara zgrada hidroelektrane. Naposljetku, došli smo do naše granice koju smo relativno lahko prošli, zatim smo prešli još jednu zemlju, pa još jednu granicu i na koncu, našao sam se u Štutgartu.

Život u Štutgartu nije bio jednostavan, moram priznati. Na početku sam se pokušao naviknuti na taj brzi tempo života, na mondeno odijevanje, na svečane košulje, pantalone, dugmiće, sakoe, mašne, kravate i sve što uz to ide. Nisam mogao trpjeti taj pritisak, taj dress-code koji se naprosto nametao. Odlazio bih navečer u stari salon, kafanu, kafe, bife, kako god ga zvali, imao je istu funkciju – služio je dobro piće. Sprva, ispijao bih čaše nekih sokova, prilično aromatičnih ali ljutkastih, čajeva, ne želeći da sebe trujem. Mislio sam, osme večeri u Štutgartu, da konačno okusim alkohol ali unutrašnji porivi, unutrašnja snaga, moral, želja i vjera nisu mi to dali tako da sam nastavio piti sokove i čajeve.

Dva mjeseca boravka u Štutgartu donijela su mi neka poznanstva. Upoznao sam Klausa, šefa, inžinjera. Mog šefa. On je bio vođa odsjeka za mašine koje su radile na autodijelovima. Ja sam takođe bio inžinjer ali ne dovoljno kvalificiran te pritom nisam imao dovoljno papira kojima bih mogao nadjačati Klausa. Onda je tu bila Barbara. Barbara je bila njegova sekretarica i nju smo mnogo češće viđali nego njega. On bi se, s vremena na vrijeme, pojavio ali još brže nego što bi se pojavio, utoliko bi nestao i opet ga ne bismo vidjeli po pola mjeseca ili mjesec. Sandra je bila moja komšinica. Da, čudno zvuči kada kažem komšinica za takvo ime ali ništa neobično. Sandra je živjela u stanu preko puta mojega.

Moj stan je bio otmjen ali i veoma skroman. Imao sam jednu sobu i dnevni boravak, kuhinju, kupatilo, što bi bilo sasvim dovoljno za moje minimalne potrebe. Svakog drugog ili trećeg dana bih se obrijao, svakog drugog dana bih se tuširao. Imao sam što spremiti za ručak, za večeru, na što bih već stigao, tako da se nisam žalio. Uostalom, nisam se imao na što požaliti. Jednog dana, na moju adresu, kroz mali pravougaoni prorez na mojim vratima stiglo je jedno pismo. Pismo je bilo naslovljeno na izvjesnog gospodina Esada. Ime Esad mi niotkud nije bilo poznato, u to se smijem zakleti. Otvorio sam pismo i natenane čitao red po red, paragraf po paragraf, riječ po riječ. Esad je slao upit za mene da se vratim u Bosnu jer su, navodno, pronađeni ostaci moje porodice. Ovo je bilo bolno za čitati. Odložio sam pismo brišući dvije ili tri suze koje su se otisnule niz moje lice maramicom pa sam ga ponovo uzeo pregledavši ga pomno pokušavajući sebi dočarati kako bi to izgledalo kada bih ja zaista otišao nazad odakle sam došao. Ovdje u egzilu nije bilo sjajno. Egzil sam po sebi nije sjajan, on donosi neizvjesnost, nesigurnost i mnogo nedoumica. Te nedoumice su iskrsavale u obliku povremene čežnje, nostalgije. Te nedoumice su se javljale u meni, izvan mene, oko mene. One su bile izraz moga bića, moje duše razmišljajući zašto sam ovdje došao, zašto ne negdje drugo? Zašto sam uopće otišao? Kakav je to tako jak nemir bio potkraj jeseni 199... i neke da me otjerao iz mog rodnog kraja? Kakav je to novi nemir koji me želi vratiti tamo? Nisam imao odgovor ni na jedno pitanje, mada su svi odgovori bili skriveni u meni.

Čitao sam red po red. Uvaženi gospodine Cirić, obraćam Vam se ovim putem kako bih Vas obavijestio da su u grobnici Natkraljevo pronađeni ostaci Vaše porodice. Vaš brat je pronađen nedaleko od Vaše majke, a Vašeg oca, nažalost, još nismo uspjeli locirati tako da njegov status i dalje ostaje kao 'nestao'... Možda se zaista desi da ga pronađemo živog što bi uvelike olakšalo i Vama i nama. Iskreno se nadamo da ćete primiti ovaj naš upit, našu molbu, da ćete se odazvati te time olakšati identificiranje navedenih osoba u pismu. Srdačno, Esad. Neobično je bilo da taj Esad nije naveo svoje prezime, nije naveo svoju titulu. Čime se to on bavi? Ko je on, odakle je on? Zašto baš on da kontaktira mene? Bilo je previše nečega mutnog, perfidnog i prljavog u svemu ovome. Odlučio sam ne otići.

Ostao sam u Njemačkoj narednih sedam godina. Bilo mi je lijepo. Živio sam ordinaran život usklađujući svoje rutine sa poslom u fabrici. Danju bih radio, noću bih tumarao ulicama ili bih sjedio u bifeu Varšava ili bih eventualno sam sebi pravio večeru koja se uglavnom sastojala od neke tjestenine. Najčešće su to bile makarone ili špagete. Kupovao sam sosove začinjavajući njima tjesteninu; uživao sam u tome. Nakon sedam godina egzila namjerio sam ići dalje ili poći nazad. Nisam bio siguran šta od to dvoje ali sam definitivno bio ubijeđen da trebam promijeniti mjesto u kojem se nalazim. U međuvremenu, počeo sam pisati memoare i iskren da budem, mnogo je više bilo zgužvanih papira koji su ležali oko mene na podu, razbacani i raštrkani nego onih kojima sam zaista bio zadovoljan. Ali tako je to. Ponio sam nešto tih papira sa sobom. Dekanov decembar sam ostavio jednom dječaku, malenom Huseinu koji je izvrsno govorio naš jezik i volio je knjige. Naravno, knjigu sam ja prethodno pročitao (prije no što sam je njemu dao). Preostalih nekoliko sam ponio sa sobom, naravno. Jedan sam džemper poderao pa sam morao kupiti novi bordo boje. Mnogo mi se više sviđao onaj stari.

Išao sam kroz Francusku ali moje oči nisu mogle biti napunjene fantazmama francuske idile i onime što je francuska raskoš nudila. Prošao sam kroz Belgiju, Švicarsku, ali me ništa u tim zemljama nije zadivilo niti zadovoljilo. Nakon jedne godine lutanja, vratio sam se u Bosnu. U Bosni je stanje bilo potpuno drukčije nego onda kada sam iz nje odlazio, sve je bilo promijenjeno. Primjerice, moja kuća bila je porušena. Drugi primjer je bio to da je nekolicina mojih prijatelja sada bila van zemlje a ne unutar nje. Bio sam sam. A to je vjerovatno odrednica koja će me cijeli život pratiti. Otkako sam se rodio, znam samo to da postojim, da sam nekoć imao roditelje i da ih više nemam i da sam ostao sam. Kad shvatim, kad promislim, a šta mi to samome fali u ovom svijetu? Možda neko. A možda niko.