Sarajevska hronika, vol. 41: Zadnja riječ

Kao da se cijela vasiona okretala oko mog bića dok sam ispijao petu čašu vina jarkog okusa. Žamor koji su pravili glasovi oko mene, ljudi koji su dodirivali moju kožu, zadasi koji su svojim jetkim vonjem širili klice bolesti unosili su u mene izvjesni smiraj jer sam, bojeći se samoće, uvijek bježao u ovakva društva uživajući u njihovoj buci pritom upijajući svaku riječ, svaki glas, svaki dodir i frenetično tapšanje po mojim zgurenim leđima. Sjedio sam, čini mi se, u trećoj stolici od ulaznih vrata smrdljivog vinskog podruma koji je u vlasništvu držao Ivo Zvonar, stari prijatelj moga oca. Prepoznao sam sa svoje lijeve strane glasove: Meho, on je dalje, čujem ga ali izgubim poneku riječ koju prospe u svijet, te Senad koji nije mnogo pričao već je kao i ja u sebe taložio ovaj romor koji bi rijetko koga smirio. Ali eto, vazda ima budala. Sa desne strane sam načuo više glasova. Tik do mene bio je nepoznat čovjek, njegovo tijelo širilo je opor smrad konjske balege i stajskog đubriva ali već do njega sjedio je svima, pa i meni, poznati Đuro Komar. Đuru su prozvali Komarom (što je izvjesna lingvističko-sintaksička pogreška seljana, htjeli su zapravo nazvati ga komičarem) jer je na sahranu svome stricu Oliveru došao potpuno pijan i takav izgubljen i posrnuo, počeo je pričati viceve. Naravno da je to loše završilo po njega, od stričevog sina je dobio takve batine da ih i danas selo pamti, no nakon toga je prozvan Đuro Komar. Bilo je zaista smiješno znati tu pogrešku ali im ne govoriti jer, zaboga, ne mogu ja biti intelektualac zbog svoje mahane. Biva, čovjek ako ima jednu mahanu koja, eto tako, upada u oči, što kažu, ne može biti pametan, nema pravo na jezik niti govor. Ne kažem niti smatram da imam pravo na govor, na jezičku ili van-jezičku stvarnost više negoli bilo ko od prisutnih ali toliko sam nipodaštavan da sam naprosto odlučio da budem prisutni član koji će duhom biti odsutan. Kao što rekoh, u sebe bih ubrizgavao svo večernje zbivanje, ispijao bih ugodno vino pojeći dušu a onda bih, uz Mehovu pomoć, doteturao do svoje kuće srušivši se na krevet i misleći o proteklim danima. K vragu, nekad i godinama.

Nakon dugih godina čekanja, smjestili su me u desno krilo infektivnog odjela. Nije bilo doktora, svi su na odmorima, godišnjim, mjesečnim, dnevnim, a kada bi im nestalo odmora, izmislili bi novi pa bi crpili sve njegove blagodeti dok im ne bi dosadilo ljenčariti pa bi se odvažili na rad neko vrijeme da bi docnije opet potonuli u dokolicu. Nekoliko medicinskih sestara bi se šetkalo odjelom, ponekad bi čak i zavirile u sobe da vide kako stoje stvari sa pacijentima jer su, tobože, one radi nas tu. Kako da ne, plazale su svoje zadnjice vukući noge jednu za drugom kao da im je to posljednji hod u životu. Jednog jutra, zakukumakao sam od muke čekanja koja me proždirala. To čekanje me kupalo svakog jutra; prvo bih se počeo gušiti u njemu, onda bih oborivši posteljinu sa kreveta, zapinjući o nečije noge došao do prozora sobe koja je bila, pretpostavljam, prilično široka, a onda bi svo moje biće bilo opijeno bjelinom koju je svjedočilo. Nekada potpuna svjetlost a katkad takva tama koja bi ovladala mnome kao smrt, kao neizbježnost, kao nužnost. Smrti se doduše nisam bojao, nju sam čekao kao produžetak života, kraj agonije, ali tama koja bi me s vremena na vrijeme proždrla bila je gora od bilo čega što mi se u životu do tad zbilo. „Sestro!“, zovnuo sam je. I eto je, ide, čujem inertne korake, tapkaranje klompi o linoleum, svakih pet-šest sekundi bi zastrugala a moje uši bi se napele kao strune. „Šta je sad?“ – uzvratila je drsko i potpuno indiferentno. „Ja ne mogu više čekati. Ne mogu. Ludim, ludim, poludjet ću načisto. Zovite doktora, zovite ministra, zovite nekoga, ja ne mogu više ovako. Svaki dan isti, noć svakako ne znam ni kad je, preklinjem vas!“ Neugodna tišina gospodarila je sobom. Zapravo, i nije bila neugodna. Da smo se ona i ja gledali oči u oči jedno naspram drugom, možda bi zaista neugodnost počela prožimati moje biće i ja bih se naposljetku pokolebao. No, nije bilo tako. Pretpostavljajući da stojim naspram nje, izmijenjao sam nekoliko varijanti tužnih grimasa za koje sam mislio da bi mogle imati eventualno dejstvo na nju. „Vidjet ću šta možemo uraditi za Vas. Dotad, mir. Doviđenja.“ Otišla je zaključno s tim riječima. Ostao sam da čekam, samo ne znam šta. Da li nju ili tamu ili možda novu svjetlost zagrobnog života?

U posjetu mi je došao Meho, moj zaštitnik. Sjedio je na krevetu dok sam ja ležao napipavajući obrise njegovog tijela. „E moj ti, šta te snađe... Pa kako odjednom, majku mu njegovu? Da ti nije, bolan, žena baš od toga bolovala, ono kad je bila pred smrt a nije ti šćela reć'? Možda je to, vidiš da more bit'. Krila zmija, da i tebi napakosti k'o što si ti nju tovario k'o mazgu... Šta nisi, nemoj ti mene da izvineš natezat', jesi bogme...“ Mehova iskrenost je ono što sam kod njega najviše volio iako me svaka riječ poput ovih koje mi je upućivao u sobi 112 desnog krila na infektivnog odjelu boljela. Meho je pričao o mom vrtu, vrtu prepunom ruža koji je cvao sa stražnje strane moje kuće. Pričao je o njegovoj ljepoti, rekao bih, volšebnosti, opojnom mirisu koji je pružao komšilukom; svi su se, navodno, divili mojim ružama a ja sam pao u zaborav, znao sam da za svoje komšije i sve seljane odavno ne postojim. Pričao je o svojoj ženi; počela je, veli, radi u novootvorenoj trgovini, lijepo joj je, kaže, ne žali se, fina je i plata, može se namiriti za vlastite i dječije potrebe. Pričao je Meho neumorno dok nisam začuo drugi glas koji je prekinuo Mehin: „Idemo, broj 26, došao je doktor i poziva te u salu.“ Svi su se začuđeno uzvrpoljili. Čulo se nekoliko šumova „ko je to“ ili „što taj ne ide kad je tak'e sreće“ ali niko se nije pokrenuo s mjesta. Progutao sam jabuku koja je stala u moj grkljan kad su se niz jezik sestre otisle riječi broj 26 i poziva te u salu. Drhtavim glasom jedva sam izustio: „Ja.. ja sam. Idem.“ Zahvalio sam se Mehi toplo što mi je došao u posjeti ali, naglasio sam mu, ovo je od iznimne važnosti, moram ići, rekao sam mu. Tražeći njegovu ruku svojom uspio sam se rukovati s njim a onda sam iščupao nečiji kabal za aparat za vodu izlazeći iz sobe.

U malenoj sali prepoznah četiri glasa. Jedan bijaše medicinska sestra koja je došla po mene, drugi glas je bio one arogantne kučke koju sam nedavno zamolio da upita doktora i kaže mu koju riječ za mene, treći glas je bio jedini muški i pretpostavio sam da je to taj čuveni doktor i na koncu, čuo se neki glas koji nije bio glas već je bio hroptanje. Ne znam ko je ili šta je to bilo. Doktor se obraćao očigledno jednoj od sestara ili objema: „Molim Vas, polezite pacijenta.“ Uzele su me pod ruke vodeći me korak po korak do mehke zakrivljene stolice. Škljocnuo je zvuk pritiskanja nekog dugmeta i doktor me upita: „Dakle, Vi više ne možete čekati?“ Odgovorio sam tiho: „Ne mogu, doktore.“ Šutio je a onda uzvratio: „U redu onda, za Vas više nema čekanja.“ Začuo sam škripu stolice a onda doktorov udaljeni šapat (on nije bio svjestan koliko sam godinama naučio izoštriti svoj sluh pa je vjerovatno mislio da sam gluh kao i svi ostali slijepci na klinici): „Hajde molim te završi sa onim tamo slijepcem, još se čuje kako krklja...“ a zatim još tiši ženski glas: „ali kako ću to?“ i konačno njegovo: „nož u srce, nož u srce...“