Sarajevska hronika, vol. 40: Ljubav u doba Sarajeva
Sinoć je u 23h u Dalmatinskoj ulici zboden
mladić. Iskrvario je na putu do Hitne. Prevrnuo je stranicu. Umro predsjednik Visokog komiteta za pitanja
imigranata u BiH od posljedica srčanog udara. Prevrnuo je očima a onda je
okrenuo još jednu stranicu. Zvijezda Balkana
održat će koncert u sportskoj dvorani Zetra naredne sedmice. On svojom
neobičnom pojavom plijeni pažnju i osvaja srca mladih. Ulaznica za koncert koštat
će 20 KM. „Koje gluposti, majko draga!“, pomislio je Edhem čitajući
jutrošnji primjerak novina koje je uzeo tu blizu, na kiosku preko puta kafane u
kojoj je sabahile običavao sjediti. Običavao je sjesti za drugi stol od ulice,
u samome uglu vanjskog dijela kafane koja se nalazila s druge strane Miljacke.
Posmatrajući
restauriranu zgrade Pošte u koju je narod ulazio a još više iz nje izlazio, sjetio
se ne tako davnih minulih godina kada je ova arhitektonska kreatura bila njegovo
stratište i stalno prebivalište. Slao je pisma Almi, ako se dobro sjeća. No on
se ne sjeća, jer je demencija oduzela njegovu sposobnost sjećanja i rasuđivanja,
pa i ono malo što se sjećao, bilo je maglovito, mutno i nedokučivo punoj
svijesti. Nije znao da li je bila Alma ili ipak bijaše Esma, ali se sjećao lika
djevojke kojoj je pisao. Imala je smeđu kosu, kosu boje kestena, „Da, kestena,
i to zrelog!“, rekao je naglas nesvjestan da su unutrašnje misli isplovile u
vanjski svijet, usne malene, ukotvljene jedna u drugu, skliske i tanke obraze,
ali volšebno lijepe zube naslagane kao domine. Konobar je prišao donoseći kahvu
koja je mamila opojnim mirisom jutarnje ekstaze, sarajevske euforije i Edhemove
melanholije. Naravno, on nije ni upitao Edhema šta će popiti jer bi se to odveć
moglo nazvati uvredom. Spustio je tiho šoljicu na tacnu koja se frenetično
zatresla pred Edhemovim očima i zatitrala je vibrirajući cijelim njegovim
unutarnjim, sad već poremećenim svijetom. „Majku mu, Safete!“, proderao se. „Daj
me bar sabahom na miru popusti!“ Čovjek se povukao u unutrašnjost kafane Dva ribara potmuo i uz osjećaj
poniženja. „Neću je sad ni popiti“, dodao je stari ters.
Mogla
je biti godina pred rat ili čak ’92., ona u kojoj je rat započeo. Mladi student
sociologije Edhem Baždar, prepun entuzijazma i želje da osvoji svijet, suvereno
je vladao fakultetom, kafanama (to naročito), zapravo bilo gdje da se pojavio,
svojom harizmom je ljude dovodio do toga da nesvjesno gravitiraju ka njegovoj
blizini, njegovom društvu. Šetao je tako jednog sivog septembarskog dana
Drvenijom kada se ispred njega ukazaše trojica nezgrapnih, pogurenih, poderanih
i snuždenih lica. „Hajd 'vamo sa nama“, reče jedan od njih a druga dvojica ugrabiše
našeg studenta pod ruke i povukoše ga u opskurni natkriveni ulaz u stambenu
zgradu preko puta niza radnji. „Imaš para?“, upita onaj isti. „Ama nemam ljudi
ništa, imam dvije marke za kafe, to mi je sve... Ja sam student“, branio se
nevješto on. „Šta nas briga što si student, papak jedan, vadi keš... Caki, drž'
ga, ja ću mu uzeti...“ i prije nego što je znao šta ga je snašlo, Edhem bijaše
dekintiran do zadnje pare. Hodao je gradom lutajući kao sumanut ne znajući ni
kuda ide ni gdje će stići. U nekom paralelnom kontinuumu je možda istovremeno
postojao isti momak koji je znao šta radi i zašto to čini ali ovaj... ne.
Kad
je pogledao oko sebe, shvatio je da je stigao pred Jevrejsko groblje. Ah,
pobogu, šta ću ja ovdje, mislio je u sebi, otkud ja ovdje, zapitkivao je svoju
podvijest. Stajao je nijemo posmatrajući humke i kamene ploče koje su spokojno
svirale himnu smrti i širile užas svuda oko sebe. Ili užas ili smiraj. U mrtvoj
tišini čuo je sprva dahtanje, a zatim i glasne korake, neko je trčao i bio je
sve bliži njemu. Najednom se iza groblja ukaza grozna kreatura s nožem u ruci i
pohita s nožem na Edhema. Nije se branio jer nije znao šta se zbiva. Nakon što
ga ubode dva-tri puta, onaj ode još preplašeniji trčeći. Nije prošao minut a
iza zida se pojavi mlada djevojka i za njom dva milicionera. Vidjevši mladića
kako leži na podu u lokvi krvi, zovnula ih je da žurno dođu a njenim očima
razli se ocean suza. „Ne, ne, joj majko, pomozi Bože, izem ti i torbu, glupu
prokletinju!“
Iza
očnih kapaka, zjenice Edhemovih očiju otvarale su svijet u kojem je blještavilo
vladalo svime. Treptao je slabeći utjecaj bjelila i blještavila, oštreći slike
koje su se pred njim redale. Prvo je tu bio veliki aparat, da, jeste, zatim
mantili, mnogo mantila, maske na licima, sjeća se i toga, tako je bilo, reflektor
koji mu je kroz očnu kuglu sjao direktno u mozak, a naposljetku... ženski lik.
Smeđa kosa, „kao kesten“, pomislio je ležeći na dugoj stolici ukošenoj i
nagetoj pod reflektorom, male stisnute usne... Čarobni osmijeh! Gledao je u nju
nekoliko trenutaka a onda je opet nestalo svijeta i boja.
Sjedila
je naspram njega lijepa Alma. „Kako si sad?“, prozborila je tihim, tankim
glasom. „Dobro... pretpostavljam.“ Konobar je prišao i zabrinuto upitao Edhema:
„A sa kim ti to pričaš? Edheme? Edheme?“ Edhem je sjedio sklopljenih očiju za
stolom na kojem je bila prosuta kahva, rukama koje su grčevito držale papir od
novina u rukama. Safet otrča unutra i poče vikati: „Gazda! Gazda! Gazda...“ ali
je za sve već bilo kasno. Edhem je vodio vječni razgovor sa svojom dragom na
nekom boljem mjestu gdje granata neće ubiti nju, a žal za njom neće ubiti
njega.
Comments
Post a Comment