Sarajevska hronika, vol. 38: Svjetionik

Najgora mi je bila pomisao na to da mogu sresti nju na doku. Dok je Asmir u daljini cikao pokušavajući nas usmjeriti ka istoku, Hasan pogledao prema daljinama nazirući rubove na horizontu koji su, prema njegovom sudu, bili svjedoci blizine kopna, moje su misli bježale u prošlost, na isto ovo mjesto u potpuno drugom vremenu. Ne, onomad nisam na sebi nosio prugastu plavo-bijelu majicu niti svečanu mondenu kapu sa otmjenim prednjim plavim rubom na čijem je centru bila gravirana oznaka sidra, niti sam znao koristiti dvogled... Bio sam samo dijete, momak koji je želio osvojiti svijet. Međutim, svijet je mene uzeo u svoje okrilje a netrpeljivosti mog usuda koje sam duboko u sebi nosio nadvladale su me i ispile svu sreću iz mojih očnih duplji.

Dočim je svjetlost mojih očiju slala impulse tražeći srodnost negdje u zraku, u kozmosu ili van njega, podsvijest je budila uspavane demone sjećanja koji su mojim mislima odjekivale tvoreći snažnu buku i odjekujući svakim kutkom mene. Prošlo je punih petnaest godina, a još uvijek lucidno pamtim momenat kad sam odlazio. Ona je bila tako tužna...

Vraćao sam se sa iscrpljujućeg putovanja, kapetan je sve vrijeme trajanja dnevne svjetlosti uzvikivao: „Nebo je ka caklo!“ a moja je duša bila preplavljena dubokim osjećajem pripadanja. Znao sam da me ona čekala, nestrpljivo, požudno i zaljubljeno, u mislima sam trčao prema njoj grleći je svom silinom koja je obujmila njeno tijelo, njene misli, njeno srce. Kapetan mi je obećao stalan posao a kao potvrdu za svoje riječi potpisao je ugovor gdje pristaje na to da budem njegov radnik, da budem mornar, a samo sam to magnovenje čekao odavno kako bih zaprosio E. Krma se zaustavila, kapetan je vezao uže za obližnji dok, ja sam nespretno pao skočivši sa omanjeg broda i ne stigoh se ni pozdraviti, već sam u tren oka bio u centru našeg mjesta tražeći nju. Nisam je pronašao nigdje. Naposljetku, kada sam odustao od traženja, opazio sam dvije siluete kako sjede pokraj svjetionika na obali mora. Hodio sam laganim korakom ne želeći vidjeti ju sa njim, sa Emirom. Kako to obično i biva, najgore slutnje bile su istina, ona je ležala u njegovom zagrljaju dok joj je on mrsio kose. Opazila me, ali bijaše kasno jer sam okrenuo leđa toj neprijatnoj dramskoj sceni i otplovio svojim oceanom.

Te večeri kada sam odlazio mučno je bilo čekanje. Svaki minut koji sam provodio misleći o njoj u meni je intenzivirao bijes, srdžbu, animozitet koji je prijetio da me rastrga kao vuk nevinu ovcu. Prethodno sam se oprostio sa roditeljima puštajući nekoliko iskrenih i iskonskih suza kao da sam još tada anticipirao nadolazeću sudbinu. Kapetan je došao po mene grleći me kao vlastito dijete, podvučen pod njegovu desnu ruku koja me grlila snažno oko vrata išao sam stegnuta srca ka doku. Posljednji put okrenuo sam se i pogledao ka svjetioniku znajući da tamo za mene više nema ničega osim tlapnje.

Hasan je usmjerio pogled meni dok smo se približavali pučini. „Kakva ćaradura, šta veliš!“ Klimnuo sam glavom potvrdno. „Men' se čini da se tebi ne ide kući!“ – dobaci on kao kroz maglu. „I ne baš,“ uzvratio sam tiho. Otišao sam ljut, revnosan, pun sebe, pomislih, a sad se vraćam kao pas, ponosan a ipak pokunjena repa, prazne duše i punih džepova, svjestan da se iz nepoznatog gdje sam osjećao makar prividan mir vraćam u poznato gdje prezirem čak i samoga sebe. Ukotvio sam se baš kao i ovaj brod kojim putujem, ukotvio se na njemu, tu sam ugnijezdio sva sidra koja je srce baštinilo, van njega ja sam sam, otuđen, ne pripadam tom svijetu, ne pripada, pomislim, ni on meni. Ovaj brod, to sam ja, drugo doli ovaj brod je samo iluzija, paslika svijeta koji već godinama ne postoji. Ipak, sidro se spustilo, uže bješe namotano, a svi moji kompanjoni tihim su koracima zalazili u magloviti predio izvan ovih drvenih bedema.

Već odavno sam znao da roditelji nisu živi. Nisu, rekli su mi sa brodske kontrole gdje su imali radio prijemnik, javljaju da ti je otac preminuo od srčanog udara. Usud, pomislih, neka mu se Bog dragi smiluje. Nije prošlo dugo, a tako je to u plavom svijetu satkanom od sveprožimajuće vodene materije, rekoše mi: mati ti je u bolnici, nije najbolje... Znao sam da joj ne mogu pomoći. Nije prošlo dugo dok i ona nije napustila pojavni svijet i otišla na neki bolji. Kroz ovu poharanu pustoš u ranim jutarnjim satima prolazile su samo sjene, utvare i poneka budala poput mene. Veliki gradski sat je otkucao šest časova. Sjedio sam pokraj svjetionika snatreći o hipotetičkom ishodu mog života. Prije mnogo godina, na ovom mjestu gdje sad sjedim želio sam početi novu vremensku liniju. Liniju u kojoj smo ona i ja presječne tačke, a naša djeca vječno urezani tragovi u pijesak koji svjetionik zabljeskuje. No, svjetionik je ostao samo kao svjedok jedne farse. A možda je tako i bolje. Sreća, rekoh sebi, nisam je sreo. A šta bih i da se to desi?