Sarajevska hronika, vol. 39: Zajedno sami

U tmini crnogorske noći, sjedili smo na terasi gdje je hujao prohladni povjetarac. Gasio sam cigaretu sagorenu do filtera gledajući u njeno lice koje je bilo okrenuto ka morskim širinama. More se naziralo iza krovova zgrada koje su bile ušatorene ispred naše. Na trećem spratu sumorne zgrade izanđalih zidova nalazila se naša soba. Dva kreveta, jedan bračni a drugi samački bili su jedan tik uz drugog. Desno od većeg kreveta bila su vrata kroz koja se izlazilo na usku ali mirnu terasu na kojoj smo ona i ja upijali zadah ljetne noći. Mislio sam o tome kako sam s njom odveć predugo a nikada nismo učinili nešto vrijedno pamćenja. Imali smo kolotečinsku vezu, svaka se rutina ponavljala neizmjenjeno kad god bismo se vidjeli. Pila je hladan sok i povremeno pogledala u mene. Mojim mislima su ubrzano navirale bujice ideja kako i šta učiniti ali pomislio bih na njenu reakciju, izvitopereno lice, smkrnute obrve, napućene usne i povukao bih se u sebe gdje sam i bio. Dugo smo vremena šutjeli posmatrajući bijele zvjezdane tačke na nebeskom svodu koje su treperile i nestajale.

-          Divne li noći, reče ona nakon dugo vremena. Vjeruj mi da ovako nisam dušu odmorila, ne pamtim... Osjećaš li i ti to?

-          Ne znam na šta misliš, rekao sam kao u njedra. Samo sjedimo ovdje navečer, preko dana idemo na plažu, vratimo se, gledamo film... Moje riječi nisu dopirale do nje. Nastavio sam:

-          Hajde da idemo u nepoznato, da promijenimo nešto. Hajmo sad sići i prošetati žalom. Isprskat ću te, ti ćeš mene gurnuti u pijesak... Osjetimo trenutak.

-          Ne, ne bih... To je dosadno. Ljepše je ovdje sjediti i uživati u miru.

Odlučio sam otići sam. Prošetat ću naseljem, rekoh sam sebi, spustit ću se do obale, obići krug i vratiti se. Tako sam i učinio. Navukao sam na noge udobne patike, prebacio majicu preko tijela i spustivši se niz stepenike koji su od hotela vodili ka glavnoj cesti počeo sam svoju putanju. Samoća mi je godila. Bio sam udaljen od osobe koju volim ali koja je sobom nosila izvjesnu anksioznost koja bi me izjela kad god bismo negdje zajedno otišli. Šta je to kod nje što ja zapravo volim? Nisam znao odgovoriti na to. Čime me privukla pa sam poželio ostati sa njom? Da li je to njena nesebičnost, plemenitost ili je pak sama fizička euforija koju sam imao pri susretima sa njom presudila da stigmatiziram stanje našeg odnosa? To je bilo daleko teže pitanje. Sjetio sam se prvog susreta sa njom, noći pokraj malenog mosta na rijeci koja je proticala duž njenog i mog naselja, bistrine rijeke koja je blistala u prozirnoj noći i njenog osmijeha. Možda sam zbog tog osmijeha i dospio ovdje. Ovdje do pučine, sam sa svojim mislima o njoj koja je ostala sjediti na trećem spratu hotela.

Šetajući obalom sa patikama u rukama, naišao sam na djevojku koja je nogu smočenih u more plakala. Inače bih je mimoišao, zaobilazeći širok krug oko nje ne zanimajući se šta je to što nju muči. Ove večeri nisam to mogao. Prišao sam joj sa strane ne želeći je uplašiti.

-          Jesi dobro?, upitao sam ju. Niz njene obraze suze su lijevale same što je njene duboke oči činilo ispraznim i tmurnim.

-          Nisam, rekla je tiho i prigušeno. Kako bih bila? Nakon toga se okrenula i pogledala u mene. A ko si ti?, upitala me. Mislila sam da je neko drugi.

-          Ne znam koga si očekivala ali ja sam trenutno sve što imaš...

-          Došla sam ovdje sa momkom, rekla je.

Zastao sam usplahireno. Mojom glavom je zujala misao da činim pogrešku ostajući ovdje sa njom. Ta i ja imam nekoga, nju, koju sam ostavio samu da sjedi bez mene. Iako sam žarko priželjkivao ovaj odmor i putovanje sa njom, već prvi koraci koje sam načinio ulazeći u dvospratni autobus govorili su mi da stvari neće ići svojim tokom. Pa naravno, pomislih, nikada i ne idu svojim tokom. Naši planovi su minorni spram Božijih ali to sam uvijek znao, zašto sam ovog puta razmišljao drukčije? No ako ova ovdje djevojka koja sjedi ispred mene tužnih očiju i podbočene glave ima nekoga, gdje je taj njen neko? Gdje je njen momak? Dok sam odsutno posmatrao njeno lice, učinila mi se poznatom odnekud. Potpuno sam ubijeđen da je nikad ranije nisam sreo, ali je njen lik bio prijatan, njen glas je puštao neku toplinu u svijet.

-          Ali momak mi se utopio prije tri dana a ja nemam snage da odem odavde... Bojim se da ću tako izdati njega. Ne mogu ništa da učinim, završila je misao koju je natopila suzama.

-          Hajde, idemo prošetati..., rekao sam joj blago. Znam da ti neće biti bolje, ali samo pođi sa mnom, i ja imam nekog ali smo zajedno sami.

-          Kako to reče?

-          Zajedno sami. Baš kao naziv knjige onog repera, Marchela. Ma čula si za to.

-          Nisam. Ne znam šta je to. Ja sad čitam Foknera.

-          Opa, pa ti odmah u kost!

-          Ne znam, uvijek sam takve stvari čitala... Ali me taj naziv mami.

Ustala je i hodili smo obalom, jezdeći sporim koracima.

-          I reci mi, progovorila je, kakva je radnja te knjige?

-          Uzmeš i pročitaš, ja bih ti ionako sve pokvario.

-          Dobro, strogi čovječe, okej, nisam tako mislila... A jesi ti čitao Foknera?

-          Jesam, ali ne sve knjige, mnogo je knjiga, a malo je vremena, k'o što reče jedan fini čovjek.

-          Pa dobro, jesi čitao ovu koju ja čitam, Svjetlost u augustu?

-          A... jesam tu.

-          Zapričao si me, cijeli dan nisam progovorila... Ovo je čudno. Hoćemo do moje sobe da popijemo kafu, sok?

-          Ne mogu, nažalost, ostavio sam djevojku, čeka me... Barem mislim da čeka.

-          Hajde, jedna šoljica kafe... Ako je takva kao što si rekao, nemaš šta da brineš.

.

Otišli smo u žućkastu zgradu obrubljenu mramornim kamenom. Njena soba je bila, čudo jedno, kao i moja, na trećem spratu ali su boje i konture ove arhitektonske domišljatosti bile uveliko živahnije. Željela je da vodimo ljubav što nisam mogao sebi dopustiti. Popili smo kafu a moja utjeha njoj su bile samo tople riječi i ništa više od toga. Na rastanku sam joj poklonio jedan dug zagrljaj a ona se izvinjavala zbog svoje nepromišljenosti. Oprostio sam joj.

Vraćao sam se penjući se ka hotelu kad sam ugledao moju djevojku u društvu. Pored nje je bio stariji muškarac crne brade, širokih ramena i velikog stomaka. Dodirivao ju je po koljenima a meni se činilo da to njoj nije smetalo. Promijenio sam putanju skrenuvši do skladišta gdje su stajale naše stvari. Tu sam odložio svoju torbu za čiji sadržaj nije ni ona znala. Izvadio sam sivi pištolj manjeg kalibra, zadjenuo ga za kaiš otpozadi i uputio se u apartman. Čim sam ušao, nastala je nelagoda. Onaj muškarac povuče ruke k sebi, ona je skočila iznenađena, povikala je „Došao si dragi!“ ili neku sličnu laž i pokušala je sitnim znacima signalizirati onome idiotu da pobjegne. „Da, baš“, rekoh joj te je odgurnuh u stranu. Pokušala me povući za ruku no kad je vidjela pištolj zakačen za kaiš, ustuknula je pobojavši se šta ću učiniti te je kleknula na koljena. Naravno, uzalud.

Vraćao sam se kući bez nje. Zapravo, nisam išao kući. Išao sam na odmor, pravi i zbiljski, a u mom društvu je bila djevojka sa plaže. Više nismo bili zajedno sami, počinjao je napet šou.