Sarajevska hronika, vol. 35: Lakoća i težina

Šta je lakoća, a šta težina? Kakav je odnos između njih dvoje u vremenu između ovosvjetskog i onosvjetskog rođenja? Je li lakoća uzdah otpušten iz grudi nakon bremena skinutog i raspršenog o hridine alteriteta koji je u sebe inkorporirao dio tog duševnog brijega ili je ona magnovenje u kom shvatimo da ništa nije neprebrodivo i da smo samim činom dolaska ovdje i postanka determinirani za preživljavanje i prolazak kroz sve prašume i gaz preko trnovitih krajobraza? Ako je to lakoća, je li joj težina antonim? Šta je zapravo antonim? Kako to da sve što jezikom ne obuhvatimo i ne postoji, a zapravo postoji negdje izvan nas? O tome je pisao i jedan njemački filozof nekoć raskrivajući probleme koji mene muče a kojima sam razgovarao sa Hansom u Stuttgartu.

U probeharalom maju prije nekih 6-7 ljeta zaglavio sam u njemačkom velegradu no nisam imao prilike osmotriti njegove čari iz blizine jer sam se našao na pogrešnom mjestu – na aerodromu. Još konkretnije, mjesto na kom se moje tijelo ukočilo i gdje sam proboravio dobrih 9 sati bio je poluprazni caffe bar na ogromnom aerodromu. Za stolom u desnom uglu sjedila su dvojica riđih ljudi, jedan proćelav, drugi sa kačketom na glavi i proizvodivši buku, skretali su kolosijek mojih misli koje su išle od Sarajeva preko Bihaća ka Danskoj. Tad se sjetih – Danska. Gore sam namjerio stići, ali ne bih rekao da ću to uspjeti na vakat. Nije lahko, pomislim, nije lahko deverati ni živjeti. Ali što se mora nije teško, pa čak i ako je osaburiti koji čas, koji sahat do svršetka drame. U mislima me prekide čovjek srednjih godina, sa tamno plavim sakoom, bijele košulje i plave kravate, uredan, dotjeran i namirisan. Stao je pored mog stola na kojem je mirno ležala otvorenog poklopca kutija crvenog Marlbora, a u mojoj desnoj ruci bio je fildžan sa ornamentima morskih valova od kojih je najveći talas bio drška fildžana. Pogledao je mene, zatim su njegove oči odlutale na sat koji je plesao na lijevoj ruci.

-          Enčuldigung, bijahu riječi koje sam ja čuo. Na lucidnom engleskom uzvratih da ne znam njemački jezik, ali zato poznajem engleski.

-          Nije problem, reče on, čudio bih se da znate. Na licu Vam vidim da niste domaći ovdje, nekako ste... (nasmiješio se snebivajući se od onoga što će reći) izgubljeni.

-          Ma znam ja da sam izgubljen, rekoh, kako i neću biti, jadan? Pobjegao mi let, održavali avion tamo odakle sam krenuo i sad me otkazali i moram čekati 9 sati ovdje. Ne znam šta ću sa sobom, tačno ću da poludim.

-          Koja slučajnost! Još samo reci da ideš u Dansku? Nadam se da te ne moram persirati sad...

-          Ma apsolutno, naravno da ne moraš! Čekaj... Šališ se? Idem u Dansku, ko bi rekao... nego, razmišljao sam baš prije nego što se ti pojavi, da izvineš, o lakoći i težini... Uh, izvini, sjedni, ja i zaboravio da ti stojiš.

Uglađeni je sjeo pored mene odlažući svoj divno krojeni sako na naslonjač stolice vadeći iz unutrašnjeg džepa sa lijeve strane iste cigarete kao moje. Izvadio je upaljač iz džepa na pantalonama stavljajući gotovo nesvjesno jednu cigaretu na rub usana istodopce je paleći i otpuhujući neobično gust dim prema mom licu.

-          Ovo je za mene lakoća, reče. Ovaj prvi dim. Svaki naredni mi je težina.

-          Pa dobro, svako onda ima svoje kriterije i setove vrijednosti. Ja, recimo, nisam mislio baš na takvu lakoću i težinu.

-          Nego, na kakvu? Na filozofsku, Hajdegerovu, Kantovu, Ničeovu, Šopenhauerovu? Sve ti se to na koncu svede na isto. Sve se svede na dim, na uzdah, na najobičnije i najstandardnije ljudske potrebe i porive, svakodnevne radnje.

-          Kako to misliš? I kako se zoveš? Ja sam Sadik, profesor Sadik.

-          Drago mi je, Sadik, rekao je i pružio mi ruku čvrsto stežući moju desnicu, ja sam Hans, profesor Hans.

-          Čekaj, čekaj, i ti si profesor?

-          Da, zapadna filozofija, fenomenologija, književnost postmoderne... pa eto, tako, to su ti moje oblasti. A čime se ti baviš?

-          Ja predajem tumačenje Kur'ana, historijat tumačenja Svetog teksta, uporedne religije... a neostvarena želja mi je bila da se bavim književnošću. Zato je sada tako požudno iščitavam, valjda.

-          Pa ti i ja smo dvije strane jednog lista, moj Sadik! Ono što sam ti htio reći je da je svaki od tih filozofa čije misli si analizirao bio prvenstveno čovjek, pa tek onda funkcija i poziv koji je obnašao... Sav njihov rad je proistekao kao konzekvenca njihovog promišljanja svijeta i života, onog svijeta koji baš njih okružuje. Kad bih ja bio filozof, a tako me studenti zovu, promišljao bih duhanski dim, fijuk vagona, ljudske osmijehe, teške uzdahe, zagrljaje, psovke... Zar da u ovom vremenu gdje je jedino to frekventno pričam o nekim dalekim svjetovima?

Hansove riječi prekinuo je težak i prodoran glas spikerice na ekranu koji se nalazio tik iznad nas. Zapravo, bio je malo podalje, ali smo izvanredno čuli vijesti koje su u tom času bile emitirane. Voditeljica je izgledala prilično uznemireno zbog nečega, a slike iza nje su se smjenjivale u potpunom haosu kojim je, koliko se sjećam, gospodario požar. Naš razgovor je stao u trenutku kada je govorila: „... stoga izražavamo saučešće svim žrtvama ove tragične nesreće a detalje o nesreći ćemo znati večeras kada će komisija koja je na terenu objaviti i izvještaj. Toliko u vanrednim vijestima...“

-          Hans, jesi ti shvatio šta je bilo?

-          Nisam.

-          Hajde da vidimo, da pitamo.

-          Hajde.

Samo što smo ustali od stola, samo što Hans odjenu svoj sako, a ja tanku crknu teksas jaknu, do nas dotrča kelnerica koja me uslužila i isprekidana daha izjavi: „Imate sreće! Imate sreće! Avion koji Vam je pobjegao se srušio...“ Otišla je u suzama, a ja sam tada pretpostavljao da joj teško jer je neko njen ušao u taj avion. Vratio sam se za sto da sa Hansom pričam o lakoći i težini, iako su definicije bile nepotrebne. Lahko je bilo sjediti sada kad sam svjestan da sam živ, i da baš zbog toga što mi je bilo teško da se strpim, ali sam se strpio, sada je lakoća uzela težini mjesto.

-          Tako ti je to, moj Hans...

-          Prijatelju, lahko je nama pričati...

Kao da sad sjedi ispred mene, sjećam se njega, njegovih riječi i tog živog diskursa. Nedostaje mi on ponekad. Ili mi samo nedostaje njegovo poimanje života i svijeta. Ne znam. Nije lahko.