Sarajevska hronika, vol. 34: Herzog ili ja?

Na visini od 10000 metara, negdje između Vašingtona i Mineapolisa, dok je mjesečev sjaj osvjetljavao svo tlo pod nama sačinjeno od bezbroj svjetala koja su gorjela na ravnoj površini, pored mene je sjeo čovjek meksikanskog porijekla. Gledao sam u njegov smeđi kaput, ruke koje su se tresle, noge kojima je cupkao, nemirni pogled kojim je hvatao i usisavao sve, od putnika do zraka. Lavina straha otisnula se mojim mislima – u nepoznatoj zemlji, sjedim pored nepoznatog čovjeka, idem u nepoznato. No nije u tome bio problem, i na nepoznato se čovjek navikne. Iskonski strah od drugog obuzimao je cijelo moje tijelo ostavljajući me u grču koji je sva moja čula paralizirao te dok sam promatrao svijet kroz omaleni prozor ovalnog oblika, činilo mi se da sve pod nama gori. Konačno, u ugodnoj buci moj susjed progovori:

-          Razvodim se... Jesam li ja kriv tome? Jesam li uvijek ja kriv? – kroz blage i suptilne jecaje izgovarao je riječ po riječ. Istina je da nisam znao kako odgovoriti. Niti poznajem čovjeka, niti njegovu suprugu, niti odakle je, niti kuda ide. Previše se pitanja nametalo, a premalo se odgovora nudilo.

-          A gdje idete sad, ako smijem znati? – upitao sam, ne želeći da ga uvrijedim, ali želeći da saznam makar toliko.

-          Idem... idem da je ubijem.

-          Koga da ubijete?

-          Ženu, kako koga... Ma ne, ma ne, prvo ću njega, pa onda nju! Taj prokletnik... Sve ovo vrijeme mislio sam da mi je prijatelj, a on... Hop, pa sa njom! E neće moći, ja ti kažem, momak, da neće moći... – shvativši da je pretjerao sa svojim iskazom, rezignirao je slegnuo ramenima i odhuknuo u stranu. Trljao je koljena dlanovima nervozno i odmahivao okruglom proćelavom glavom tamo-amo.

-          Ne znam šta da Vam kažem – odvratio sam zbunjeno. – Nemam neki recept da Vas smirim, ali mogu Vam pomoći da privremeno skrenete misli s tog kolosijeka.

Iz crne torbe sa poda izvadio sam svijetlo plavu knjigu bez naslova i ponudio je čovjeku. On ju je prihvatio uzevši u ruke i razgledao. Otvorio je prvu stranicu i pročitao Saul Bellow – Herzog pa začuđeno pogledao u mene. Poput vihora, mojim mislima prohuja ideja da sam čovjeku sa kojim sam komunicirao na engleskom jeziku dao knjigu na bosanskom. Smiješio sam se, a iza tog smiješka krila se posramljenost zbog tako naivnog i nesmotrenog čina. Moj sugovornik se također poče smijati toliko glasno da se nekoliko putnika okrenulo da pogleda ko to ometa njihov san na nebeskim visinama.

-          Ja sam Saul! – rekao je tokom smijeha koji je provaljivao iz njega kao iz topa. – Ja sam Saul!

-          U redu... – rekao sam, nakon čega se i ja njemu predstavih. – Čudna koincidencija, rekoh.

-          Ti ne razumiješ, momak, ti ništa ne razumiješ – rekao je Saul.

-          Šta treba da razumijem?

-          Ja sam autor knjige!

Po rastanku iz aviona, rukovali smo se i time okončali naše kratko druženje. Prilikom tog rukovanja osjetio sam blage trnce koji su prešli duž moje kože, a mojim krvotokom prošao je val kinetičke energije koja me zaljuljala i gotovo oborila. Zateturao sam, a onda izašao sa aerodroma.

***

Vozili smo se ka Lanesborou u prostranom karavanu. Moje oči snatrile su dok su posmatrale veličanstvene i fantazmagorične krajobraze kraj kojih smo prolazili. Prostrane poljane i šume koje su se prostirale, činilo mi se, do kraja svijeta, nebo koje je bilo bliže nama nego ikad, kiša koja je čas padala, čas prestajala, široke i preduge ceste i raskrsnice... Ušavši u Lanesboro, zamijetio sam dvorac nalik na onaj u ruskim kozmopolitskim gradovima. Prijatelj sa kojim sam stigao tu objasnio mi je da je to zapravo kuća-hostel u kojoj se može prenoćiti, gdje se usluga plaća malo skuplje ali je osoblje maksimalno uslužno. Intrigirala me pomisao na boravak tu - da proboravim makar jednu noć u toj kući.

Hodili smo ulicama malenom turističkog gradića osmatrajući znamenitosti, muzeje, galerije, antikvarnice i svekolike druge atrakcije koje su bile dostupne. Ipak, bilo je ljeto i mnogi rezidenti su bili na godišnjim odmorima pa je ova prividna varoš bila pusta. Spustili smo se uskim stepenicima do kamenih ploča sa kojih smo mogli posmatrati predivni vodopad, prostran i volšeban. Sve vrijeme prožimale su me neke neobične misli. Naprimjer, želio sam da idem u New York. K vragu, šta ću ja u New Yorku? Nisam mogao lucidno shvatiti ozbiljnost svojih namjera niti konkretnost misli. Lelujao sam dalekim sobom, i dalek sebi, tražio razloge ove permanentne otuđenosti. Moje tijelo je samo naizgled bilo moje, nije mi pripadalo niti sam ga bio svjestan. Ukotvljen u sebe, nisam znao kuda odlazim. Sve što sam do jučer znao, činilo mi se nevažnim, jedino je važno bilo da odem u New York. Grčevito sam se uhvatio za pomisao da boravim u onom neobičnom dvorcu. Rekao sam prijatelju „idi ti, pa dođi po mene sutra“ na što je izrogačio oči pometen mojim riječima. Ćutali smo i gledali se. Na koncu, rekao je:

-          U redu, ali ništa mi nije jasno...

-          Nije ni meni. Tako je suđeno.

-          Dobro onda... Sutra u 12 dolazim po tebe. Čuvaj se.

-          Hvala.

Noć se spuštala na gradić i za sebe je maglom lijepila zidove, ulice, krovove i prozore. Sumrak je farbao sve što je očima bilo dostupno pa sam kroz ambis tame jedva uspio doći do svog odredišta. Pozvonio sam, otvorili su. Nasmijana lica su me iznenadila. Osoblje je činilo: dva muškarca – oba ćelava i kratke brade i jedna žena, potšišane kose plave boje. Pratili su me do sobe a da prethodno nisam ni tražio koju ću sobu, smijali su mi se u lice ne pitajući ni ko sam, ni odakle dolazim. Tek tad je konfuzija zagospodarila mnome. Pri ulasku u sobu, okrenuo sam se zovnuvši jednog od momaka. Upitao sam ga:

-          Kako znate da sam htio ovu sobu? Nisam ništa rekao.

-          Ali, gospodine Herzog... uvijek ste ovdje odsjedali.

Klimnuo sam glavom rezignirano i ušao unutra. Sjedeći na krevetu, odlučio sam da pišem. Ionako ništa nije imalo smisla.