Sarajevska hronika, vol. 33: Papirni avioni

Stajao je sam na autobuskom terminalu posmatrajući nebo. Gledao sam ga iz daljine ne usuđujući se prići mu. U ovom magnovenju najvjerovatnije je samo on etiketiran za čudaka, no ukoliko bih mu se ja pridružio, ne bih ni ja bolje prošao. Posmatrao sam njegove frenetične pokrete ruku kojima je mahao oblacima, suncu koje je zalazilo za brda, mjesecu koji se spremao da prekine svoj počinak i otpočne noćnu smjenu. Njegova kosa bila je zlaćana, maleno odijelo od jute na njemu bijaše volšebno, sva njegova osebnost kojom je odisao bila je metavremenska. Odlučih da mu priđem, iako to inače ne činim. Neki pogon u meni jači od ponosa narušio je ekvilibrijum duha koji je do prije nekoliko minuta gospodario mnome. Nisam uspio preći ni deset koraka kad se maleni dječak okrenu dislocirajući svoje tijelo blizu moga u tilom času. Gledao me altruistično, u njegovim očima igrala je moja slika.

-          Kakve velike ptice stalno prolijeću nebom? – pitao je znatiželjno. To je bilo jedino što je rekao iako tog malenog junoša nikada ranije u životu nisam susreo.

-          Velike ptice, hmm... ne znam, ne razumijem te. Ko si ti uopće?

-          Nije bitno ko sam ja. Velike ptice koje su bučne. Ogromne su i spuštaju se polahko. Idu tamo... – pa prstom pokaza na krajobraz koji je počinjao iza niza razrušenih zgrada. Taj krajobraz bio je aerodrom.

-          Avioni – rekao sam.

-          Šta je to?

-          Kako, bolan, ne znaš šta je avion? – nasmijah se na njegovo, naizgled banalno pitanje.

-          Možeš li mi dati jedan tvoj avion?

-          Avioni su skupi. Koštaju mnogo para. A da bih kupio avion, morao bih raditi jako dugo...

-          Zašto ne radiš?

-          Radim, ali sam ja još uvijek mlad... Bog zna da l' ću ikad dočekati da imam avion.

Nakon ove opaske, moje tijelo je prožeo glasan, lucidan smijeh koji me razgaljivao, opuštao a istovremeno činio nervoznim. Onirično sam posmatrao ljutitog dječaka koji je šutke gledao u mene dočim mu se niz lice slijevala pokoja suza. Izvadio je iz džepa nekoliko novčanica. Kroz sjetan, tihi, dječiji plač prozborio je:

-          Je li ovo dosta za jednu metalnu pticu?

-          Pa joj...

Nisam želio dodatno ga rastužiti niti gledati to maleno, nevino lice uplakanim. Promislio sam na trenutak a onda se dosjetio. Iz svoje velike pravougaone crne torbe izvadio sam veliki papir te sam, okrenuvši se od njega, smotao papir nekoliko puta te napravio papirni avion. Uzeo sam njegovu ruku i dao mu papirni avion misleći da ću ga makar privremeno utješiti. No, začudo, kad je ugledao bijelu pticu u mojoj ruci, poskočio je od sreće zagrlivši me.

-          Sad ja imam najbolji avion na svijetu – rekao je pun radosti, živahno.

-          Imaš, i tvoj avion može te odvesti gdje god poželiš.

-          Gdje god poželim? – upitao je razrogačenih očiju. – To znači da mogu ići i na druge planete?

-          Da, rekao sam, naravno da možeš. Sve što tvoje srce sanja ti možeš ostvariti. Samo ako to uistinu želiš.

-          Kako si to divno rekao! Ti si dobar čovjek.

Srce mi je zaigralo od sreće. Sitnice postoje da bi uljepšale dane, naša srca učinila živima, naše živote smislenima. Osmijeh stranca, pozdrav poznanika, zagrljaj roditelja, sve to postoji da bi životu davalo smisao. Isti onaj smisao koji malo-pomalo nestaje iz svega što postoji. Počela je kiša i dječakove usne su se razvukle u predivnu krivu liniju koja je činila ispravnim sve oko nje. Zelene oči koje su sijale ponad usana razvučenih u osmijeh zvjerkale su mušičavo unaokolo. Šobonjenje kiše preuzimalo je prostor. Dječak zlaćane kose zbio se uz mene grleći moje noge jer sam ja bio mnogo viši od njega. Upitah ga:

-          Jesi li gladan?

-          Jesam – rekao je.

-          Idem nam donijeti nešto da jedemo.

-          Čekaj... – reče on pa ušuti. Šutio je tako nekoliko trenutaka. – Već sam jednom prilikom bio ovdje. Upoznao sam čovjeka koji je popravljao neke mašine. Poklonio mi je jednu ovcu. Tu sam ovcu sve do danas čuvao i hranio. Sad je poklanjam tebi. Ja imam tvoju pticu... hm, aniov? (Avion, dobacio sam tiho) Ah da, avion! Sa njim ću da letim i obilazim svijet. Mnogo ti hvala što si mi dao jednu pticu. Obećavam ti da ćemo ti ova ptičica i ja donijeti nešto iz krajeva u koje budemo išli. Iz Indije ću ti donijeti kašmira, iz Kine ću ti donijeti štapiće kojima možeš svirati, iz Rusije ću ti donijeti kapu, iz Finske Mumijeve...

-          Ali ne možeš donijeti Mumijeve – počeh se smijati.

-          Zašto? – upita on. – Hoćeš reći da ne postoje? Ne želim to čuti! – Opet je šutio a onda iz unutrašnjeg džepa svog plavog kaputa izvadio papir na kome je bila nacrtana neka neobična kutija. – Evo ti moje ovce, rekao je vedro. Dobro je čuvaj, molim te, ja sam ju godinama hranio.

-          Ali... gdje je ovca? Ovdje je samo kutija. – Istog trena mojom glavom prostruja misao o jednom malenom plavom dječaku koji je postojao u mojoj mašti dok sam još bio dječak, o dječaku koji je gajio ružu, pričao sa životinjama te se ispravih: - Znam, ovca je unutra, da joj nije hladno.

-          Pa ti znaš! Kako je to divno... Nemoj da trčiš za ovim crvenim nemanima što suludo jure. Noge te nikada prevariti neće. Nemoj da tražiš sreću u novčanicama. Moja papirna ptica vrijedi mnogo više od one koja se kod vas spušta. Vaša leti samo kuda joj narede, a ja mogu ići kuda želim... Sada bih mogao nešto jesti.

-          U redu, idem ja, eto me brzo – rekoh i potrčah od obližnje pekare.

Uzeo sam nekoliko štrudli te sam požurio nazad na mjesto gdje se nalazio on. Nije ga bilo. Pretražio sam cijelu stanicu i ni traga od njega. Kuda je mogao otići? Da li je to zaista bio on? I kako da ga ja sretnem? Ne znam, ali ubijeđen sam da je maleni otišao svojim avionom da mi donese kašmir iz Indije i mnoge svekolike predmete. U mojim rukama na vjetru je lelujao crtež pravougaonika. Ne varajte se, to nije kutija, to je ovca koja spava. Samo se srcem dobro vidi.