Sarajevska hronika, vol. 32: Muka zvana harmonika

U uglu sobe sjedio sam na hladnom patosu, desnom rukom trljajući oči a lijevom obraz. Bridio je od jakog udarca koricama tvrde sveske. Udarac je grunuo o moje lice voljom očeve ruke koja je svesku pomjerala. Zaustavljao sam očnu tečnost brišući oči ramenima majice dugih rukava na kojoj je bio izvezen zeleni dinosaurus. Ta neman koja je otvorila usta bljujući vatru bila je izrogačenih očiju, bijesna i nemilosrdna. Ruke su joj bile podignute uvis. Baš kao mom ocu danas. Zapravo, maločas. Ustao sam kipteći od dječije ljutnje i divljeg bijesa zaskačući maleni crni pult poderavši sve papire na njemu.

Prozor širokog dnevnog boravka pustio je u sobu jutarnje zrake proljetnog zubatog sunca te sam iluminiran njima, pridigao se iz kreveta pogledavši na sat. Bilo je 07:30. Vakat ustati. Rezignirano sam oblačio pantalone sa tregerima (koje su bile moje najmiliije), preko njih sivkastu košulju, te sam konačno navukao crno-bijele čarape sa motivom pande. Nije prošlo dugo, probudila se i mama, spremila mi doručak i strpljivo pričekala da me otprati u muzičku školu. Jeo sam usporeno, kao i uvijek sabahile, obukao teksas jaknu koja mi bješe omanjala, ruksak preko leđa mi je nabacila mama pa sam izašao. Moja silueta je nestala u prozorima plavo-bijelog autobusa.

Sanjao sam, i to mnogo. Sanjao sam o labirintima šarenih knjiga koje su me pozivale da ih dotičem, jednu po jednu, da ih otvorim, pomirišem. Sanjao sam o dugačkim automobilima, onim velikim koje imućniji roditelji kupuju svojoj djeci. Onim automobilima što imaju pedale i sa njima možeš otići na kraj svijeta, ili do njene bašte, ili do amidžića koji ima mnogo igračaka. O, sanjao sam i o igračkama, velikim i plišanim, malenim i gumenim, maštao sam o tim kreaturama koje nisu koštale mnogo novca, a donosile su mnogo sreće. Sanjao sam da imam svoj zamak. Ona, ja i naši imaginarni podanici. Šetamo oko zamka, slušamo pjesme divljih ptica, opažamo prve proljetne boje višnje... A šta sam dobio? Harmoniku. Tešku, crvenu i napornu. Harmoniku, zbog koje sam imao kriva leđa. Zbog koje sam zamrzio rana ustajanja. Zbog koje sam osjećao imanentnu odbojnost prema muzici. Nisam ja mrzio harmoniku zbog nje same, niti je ona ičemu bila kriva ali je ona bila konzekvenca očevih neostvarenih želja pretočenih u stvarnost kroz moj život. Ušao sam u dvorište muzičke škole.

Činjenica je da se za taj čas uopće nisam pripremao, niti sam gajio nadu da ću izvući dobru ocjenu. Bilo mi je potpuno svejedno. Jedan ili pet. Znao sam da neće biti pet. Dan prije toga koji mi je gotovo čitav protekao u sviranju ili kako sam to pred ocem nazivao, vježbanju, proveo sam isključena mozga. Nisam svirao to što sam trebao, a ono što jesam – ne sjećam se šta je bilo. Bilo je isuviše dosadno baviti se gledanjem u note naročito znajući da to činim radi nekoga a ne radi sebe. Umarala me težina crvene harmonike te sam, s vremena na vrijeme, spuštao ju na pod pa je ponovo vraćao na leđa. Najvažnije je bilo da, kada otac dođe s posla, harmoniku zatekne kako obuzima moja leđa, a zvuci njenog mijeha dopru čak do garaže. Vremenom sam stekao partnere u zločinu. Najprije mi se priključila rahmetli nana, koja je bila moj izviđač. Nana bi sjedila tačno preko puta prozora koji je gledao na ulaz u garažu, pa kada bi otac dolazio s posla, prvo bi prepoznala zvuk njegova Golfa, a odmah zatim bi, čim bi spazila auto, javila meni da uzmem harmoniku s poda i počnem svirati. Nakon nane, u igru se uključila i mama. Vidjela je ona davno pogubnost toga što se dešavalo, ali naprosto nije željela reagirati. Bila je tiha, povučena i uvijek je živjela pod mantrom „mir u kući.“ Poput neke popovske, eklektičke, rekao bih, sintagme. No vidjevši da ja tonem i upadam u ambis zbog te škole koju sam svakodnevno proklinjao, primijetivši da sam sve tiši, odsutniji i zatvoreniji, došla je do zaključka da bi to možda moglo biti posljedica očevog tlačenja zbog te prokletije. Onda je i ona počela da mi pomaže. Falsificirali smo ocjene prikazujući samo one dobre, a zamazujući i korektirajući loše bijelim preparatom za prepravku hemijske olovke. Čak smo i prikrivali knjižicu sa ocjenama.

Profesorica nije bila niti ljuta niti razočarana. Svejedno, nije znala šta će sa mnom. Dala mi je dvicu. Navikao na loše ocjene, zahvalio sam se i izašao iz predvorja žute zgrade na čijem je zidu bio ugraviran veliki violinski ključ. Išao sam od Ilidže do kuće pješke. To je mojoj mašti dalo dovoljno vremena da se pokrene a i meni tako omogući da pobjegnem od ove dvice i od oca koji me kući čekao. Prošavši autobusku stanicu koja se nalazila preko puta cvjećare, skrenuo sam lijevo pored niza kuća, a zatim desno kuda je autobus prolazio kada bi se okretao u suprotnom smjeru. Ušao sam u kuću indiferentna lica kao i obično. Otac je stajao pored regala prelažući nekakve police. Tražio je nešto, ko zna šta. Pozdravio sam se i krenuo u sobu.

-          Gdje ćeš ti? – rekao je povišenim tonom.

-          Pa... u sobu, gdje bih.

-          Šta si dobio danas? Jesi dobio ocjenu?

-          Jesam...

-          Koju?

-          Dvicu.

-          Samo dvicu i znaš dobiti! Da si vježbao što treba i kol'ko treba, ne bi bila dvica! E sad ima da mi vježbaš, majčin sine dok ne bude petica, je l' jasno?!

Ćutao sam. Opet je pravio istu scenu, samo je scenario i red riječi bio malo zamijenjen. Naime, jedini glumac – statičar koji je nedostajao bila je mama.

-          Nemoj da mi šutiš kad te pitam! Sad presvuć' se i u sobu harmonika!

-          Ali, babo, nisam ručao...

-          Nećeš ni ručati dok ne naučiš!

Bijes u njemu je kulminirao te je desnom rukom dohvatio veliku zelenu svesku tvrdih korica koju bijaše izvadio iz regala te me njome odvali po desnom obrazu. Držao sam se za obraz. Boljelo je. Pogledao me poput zvijeri a onda je uputio udarac i lijevom obrazu. Počeo sam plakati i pobjegao u sobu.

Nasred sobe stajala je gomila razbacanih papira. Držač ili nogara pulta, kako se to smeće već zvalo, bila je polomljena, šarafi poispadali. Otvorio sam prozor, a iz te zbrke papira poletje mali izderani komadić koji krenu kroz prozor a moje oči pročitaše „Etida.“