Sarajevska hronika, vol. 31: Izgubljena pisma, dio II

Ostao sam bez riječi i daha. Jasmina je stajala preda mnom na mjestu i u vremenu gdje je to bilo neočekivano, čak nemoguće. Oči su mi klizile duž njenog stasa, silueta čednosti je sjala zasljepljujući me potpuno.

-          Pa, kako si? Dugo se nismo vidjeli.

-          Pa... dobro sam. Zapravo, bio sam do prije par momenata. Sad više ne znam.

-          Bila sam tu u blizini... U posjeti sam ocu, pa rekoh sebi da bi mi dobro došla šetnja. Vidiš, uvijek čovjek iznenadi sam sebe kad djeluje onako kako se ni sam ne nada.

-          Jeste, jeste... Imaš li vremena? Da prošetamo dolje do mosta?

-          Može...

Iako je klepsidra vremena mnogo pijeska vremena proturila kroz tanku opnu, opčinjenost je premošćivala jaz koji su te godine stvorile. Gledao sam preneraženo misleći o onoj nekadašnjoj curici: mili Bože, koliko je lijepa sad! Koliko se promijenila! Dok smo šetali, uzela je odvažno moju ruku svojom, stegnula je čvrsto smješkajući mi se pri svakoj izgovorenoj riječi. Bura osjećanja je izvrtala sav moj organizam. Tražio sam smiraj u nebeskom plavetnilu. Podigao sam glavu, uzbuđeno uzdahnuvši, a ona, kao da je shvatila to moje teokosmičko obraćanje, dodirnula je moj desni obraz naginjući glavu ulijevo.

-          Moram sad ići – rekla je prigušenim glasom. – Ne želim, ali moram. Znat će gdje sam i s kim sam, a onda... imat ću problema. Imala sam ih nekoć, imat ću ih opet.

-          Da ti pišem onda?

-          Piši.

***

Njen otac bio je pragmatični komunista, ličnost oprečna u svojoj iskonskoj naravi. Znam to, jer je bio jedno od primarnih lica koje sam posmatrao svakodnevno na televiziji. Previranja u zemlji bivala su sve jača, talasanja burnija, komunisti su dolazili i odlazili sa pozicija, a desničari su ih postepeno istiskivali iz društvenih i političkih kružoka. Kada jednom ispadnete iz kruga, ne očekujte da ćete više biti vraćeni u isti. Krug je zatvorena linija; sve dok si u njemu, uvažen si i priznat, jednom kada te igra slučajnosti izbaci van, u ambisu si i lebdiš bespućem. Njen otac završio je u tom bespuću koje su nazvali Konfliktna policija. Konfliktna policija tražila je disidente, političke diletante, one koji se ne slažu s vladajućim režimom, te ih je dovodila pred sud kako bi se dodvorili vladajućoj stranci koja je njih ipso facto željela istrijebiti.

Pisao sam pisma, jedno za drugim, nepretrgnuto. Slao sam ih ali nikada nisu bila uzvraćana. Svejedno, nisam želio prestati. Osjećao sam da moram pisati jer samo tako mogu riješiti svoje unutarnje konflikte. U početku sam se libio reći sve što je u meni, ali morao sam govoriti da bih izgovorio sve što se nakupljalo u meni i gušilo me. Moj politički, teološki, filozofski, književni sugovornik postali su papir i mastilo. Nisam bio politički opredijeljen, kritikovao sam sve režime savjetujući pritom nevidljivnog sagovornika – Jasminu, kako bih ja uredio zemlju.

Mnogo je vremena prošlo, a ja zašao u pozne godine. Nju sam vidio na desetine puta, ali svaki put krišom. Krili smo se od njenog oca, od Konfliktne policije, od očiju svijeta, na koncu od nepoznatog. Voljeli smo se na neobičan način, ali smo bili otuđeni jedno od drugog. Ona je imala svoj svijet, imala je svoju bolest, ja sam živio drugi život, izolirano, povučeno i asketski. Ondje gdje bismo se sreli, zavarničile bi iskre, no to je bilo kratka daha. Odlučili smo ne viđati se neko vrijeme.

Za to vrijeme doživio sam ekstazu svog zanimanja. Napisao sam i objavio nekolicinu članaka i knjiga koje su kritikovale komunizam, trenutnu vlast i dobro kotirale na inostranom tržištu. Međutim, kod nas je situacija bilo nešto drukčija. Doživjeli su me kao pobunjenika, kao odmetnika koji je morao biti ukroćen. Zadatak je na sebe preuzela Konfliktna policija koja je pokrenula potragu za mnom. Mislio sam da, ako uspijem doći do pisama u kojima sam pisao ključne ideje i uništim ih kriptično, pribavio sam sebi spas. No, dok sam došao do Jasmine koja je prebivala u stanu u Moskovskoj pod brojem 3, anticipirao sam slijed događaja te sam zgodu koja je trebala biti vlastiti spas pretvorio u duševno vaskrsenje. Naposljetku, šta mi vrijedi spasiti tijelo ako je duša sagorjela u čekanju?

***

U zatvoru su mi dali samo papir i mastilo. No dobro, rekoh sam sebi, to su oduvijek i bili jedini pravi sagovornici. Još koji dan i kraj. Samo ne znam čega.