Sarajevska hronika, vol. 30: Izgubljena pisma, dio I

Sjela je preko puta mene. Naslonio sam se u udobnu oveću kožnu fotelju spuštajući desnu ruku na svoj kaput od tvida. Pili smo čaj. Bio je jako vruć pa sam otpijao manje gutljaje. Bilo je neobično šutjeti u njenom malom dnevnom boravku slušajući samo pucketanje kamina nedaleko od nas. Ipak, osjećao sam se ugodno ispijajući taj čaj. Kao da je samo proviđenje bilo ovaploćeno u njemu, svaki naredni put kada bih spustio šalicu na sto, osjetio bih izvjesno olakšanje. Ona nije gledala u mene, ja u nju jesam. Njene oči su i dalje blistale kao nekada nebeskim plamom te iako je poneki dio njenog lica bio prošaran borama, ona nije izgledala staro. Ja sam bio taj koji je izgledao oronulo, propalo, utonuo u neku crnu vodu koja me zaglušila odavno. Gledala je u plamen koji je u kaminskom okviru blještao osvjetljujući prostor u kome smo bili.

-          Imaš li i dalje moja pisma? – upitao sam nakon duge šutnje. Spustila je šoljicu koju je držala objema rukama pogledavši me blago prelijepim zelenim očima.

-          Imam... mislim da su u ormaru. Pogledat ću – odgovorila je tiho a u njenom nekada zvonkom glasu dalo se naslutiti da je bolest koja ju je nedavno pregazila ostavila traga. Pričala je isparanim glasnim žicama, izgledala je pospano.

-          Molim te, pogledaj... ovisim o tim papirima. Prokleti papiri, zašto sam ikad to pisao...

-          Ne budali. Sad ću otići da vidim gdje su da donesem. Sačekaj me...

U sobi u koju je ušla začuo se tresak. S teškom mukom se pridigoh da pogledam šta se zbilo. Poklekao sam ugledavši nju. Ležala je na podu, urušena, a oko nje su ležala moja pisma rasuta po cijeloj sobi. Zaboravio sam na pisma i prišao njoj. Očni kapci se otvoriše a ona poče razgledati oko sebe.

-          Gdje sam? – upitala je. – Šta radim ovdje? Kakva su ovo pisma?

-          Sve je uredu... Sjedni ovdje.

Vratila se u fotelju u kojoj je bila maločas a ja sam za to vrijeme ugrabio većinu pisama. Neka su ostala ispod stola, neka ispod velikog ormara ali nisam mario. Kroz poluotvoren prozor začuo se zvuk policijske sirene. Prekasno je, rekoh sam sebi. Uzalud sam ovo i pokušao... Znao sam. Nije bilo povratka. Spustio sam pisma na sto i čekao da dođu po mene.

***

Kako sam upoznao nju? U ljeto 1998. godine preselili smo se u Sarajevo. Svake druge godine mijenjali bismo okruženje, kuću, susjede, grad. Bilo je mučno vući sve te kofere za sobom, raspoređivati stvari po ormarima, navikavati se na ljude koji su živjeli oko nas a onda, kad bismo uspostavili red stvari, ići dalje. Uživao sam u krajolicima koje smo obilazili putujući. Sjećam se da je to bio dobar dio stalnog seljenja. U Sarajevu nas je dočekao veliki bijeli dupleks, garaža pored glavnog ulaza, dva sprata – san snova. Kako sam još uvijek bio infantilno derište jedinac, imao sam cijeli gornji sprat za sebe. Navečer, kada bi roditelji zaspali, prešao bih na drugu stranu sprata, u neopremljeni boravak, otvorio bih prozor i posmatrao našu malu slijepu ulicu. Nekoliko starijih ljudi, jedan sa kapom francuzicom i gustim brkovima, drugi visoki uvijek sa cigaretom u ruci i treći u samotnom sakou i širokim sivim pantalonama, stajali su uvijek u isto vrijeme na istom mjestu i razgovarali. Malena ulica je bila osvjetljena sa nekoliko lanterni raspoređenih sa obje strane ulice. Nikada me nisu primijetili. Uživao sam u tome.

Jedne večeri, dok sam naslonjen na prozor zaneseno sanjario o posjedovanju novog bicikla, ugledao sam nju. Djevojčica crne kose svezane u punđu, na njoj suknjica jarke i vesele crvene boje, ispod suknje štrample bijele boje, na nogama je nosila neke cipelice bez đona. Bila je predivna i jasno sam primijetio koliko je lijepa iako se noć već spustila. Sutradan nisam ulazio u kuću nikako ne bih li je barem jednom sreo. Ali ništa. Ponovio se isti scenario. Trojica ljudi se sreću, zastaju, jedan od njih pripaljuje cigaretu, nedugo nakon toga djevojčica dolazi ka jednom od njih, on je pomiluje, nešto joj šapne i ona ode. Ko je ona? Zašto je nema po danu? Ima li ona biciklo? Da li bi ga meni posudila? Mučila su me mnoga pitanja.

Jesen se približila i djeca nisu provodila mnogo vremena van kuće. Osjećao sam se glupo čekajući nešto tupo pogledavajući po ulici i duž nje. Upoznao sam jednog dečka, bio je jako zanimljiv. Nije mnogo pričao a nisam ni ja. Bio je dobar prijatelj. Odjednom, ugledao sam je! Izašla je iz kuće prekoputa moje i zastala iznenađeno primijetivši mene kako sjedim na zelenoj stolici ispred kuće zureći u nju.

-          Hej, imaš li ti bicikl? – upitao sam je.

-          Imam... Ja sam Jasmina. A ti?

Rekao sam joj svoje ime. Obuzela me znatiželja. Ispitivao sam je sve dok njena mama nije promolila glavu kroz prozor proderavši se na nju: „Jasmina, još nisi otišla?! Hajde svojim putem, znaš šta sam ti naredila!“ Pogledala me tužno i dodala da mora ići ili će imati problema u kući.

-          Uredu, rekao sam... Ali kad ću te opet vidjeti?

-          Ne znam...

***

Jasmina se odselila. Godine su prošle a mi smo promijenili još dvije kuće. Konačno smo se skrasili u malenom naselju pokraj rijeke. Miris trave, šum vode, sve je odisalo mirom i slobodom. Šetao sam stazom pokraj rijeke, bilo je dosta hladno. Čuo sam kako neko doziva moje ime. Okrenuo sam se i vidio poznato lice. Samo, promijenilo se. Bilo je mnogo ljepše i volšebnije! Zagrlila me.