Sarajevska hronika, vol. 28: Što suza priča

Izašao sam iz aviona potpuno pometen svom frtutmom koja se zbila, najprije u Beču, a onda i ovdje, u Sarajevu. Nisam poznavao postupak carinske pretrage na koji su me upozoravali i upućivali me šta da činim. Hodao sam sumanuto izgubljen gledajući sretne starije i mlađe parove kako sa nekom oniričnom zebnjom čekaju da im iz metafizičkog nevidljivog prostora pristigne kofer. Bio sam na kraj živaca. Ostalo je samo par ljudi koji su postajali vidno nervozni što je bilo konzekvenca čekanja koje se već oteglo. Misli su bile pune tuge i suza, licem je gospodarila indiferentnost, Bogu hvala. Nisam želio da me suze odaju u tom času. Čuvao sam ih za kasnije – za veseli, jedva čekani susret sa svojima. U glavi su se rojile slike – oni nestrpljivo čekaju, ja guram kofere u stranu i letim im u zagrljaj, osmijesi na licima, mir u prsima, radost do beskraja... U međuvremenu, dočekao sam prvi kofer i uz pragmatičan napor spustio ga pokraj sebe. Nedugo zatim, onkraj cirkularnog djelitelja kofera pojavio se i drugi, moj bordo kofer.

Išli smo u koloni kao da je nad nama izvršen pogrom. Većina nas išla je kroz dveri na kojima je pisalo „Ništa za prijaviti“ te veselo koračala tom maršutom. Momak u zelenom džemperu i sivim pantalonama ugledao je svoju, pretpostavih, djevojku, pa je ostvario sa njom moju misao sa svojima – gurnuo je kofere u stranu, potrčao joj u zagrljaj, ona je, potiskujući i brišući vodu što je curila iz očiju, njemu poklanjala poljupce nedostajanja. Obala čekaoca je nestala, isparila a ja nisam ugledao nikog kome bih ja tako nesebično darovao sav kriptični eros koji sam u tom magnovenju nosio. Do prije par minuta želio sam biti glavni, carovati čekaoničkom scenom, a sada – želio sam nestati, potonuti, izgubiti se u ambisu, samo da me nema. Dok je tuga ophrvavala moje srce, sjetih se rečenice iz Šahrijarovog prstena: „Kako negdje biti glavni kad ti je jedina želja da ne budeš tu?“ Hodao sam, lutao prostranim aerodromskim predulazom no nikoga nije bilo. Telefon je bio prazan što me počelo dovoditi do očaja. Ugledao sam čovjeka čija je kćerka, pokrivena djevojka, stajala pored njega. Iako mi nije mnogo značilo koje je on vjere, psihološki momenat krize razbio je svu anksioznost te sam mu prišao upitavši ga: „Mogu li posuditi Vaš mobitel? Nema mi ni babe ni brata, a trebali su doći pa samo da vidim gdje su.“ Kao da je nazrijeo suze iza mojih zjenica, pružio mi je mobitel. U tom času opazio sam oca i brata kako ulaze. Zahvalio sam se čovjeku i pošao do njih.

Nakon pozdravljanja u kojem sam nazočio bratovoj iskrenosti i očevoj smorenosti, sjedili smo u automobilu. Išli smo kući. Sreća je iskrila bratovim očima, otac je pokušavao uzeti mi sa očiju naočale koje su sakrivale neispavane oči i neobično velike podočnjake. Nisam, naprosto nisam mogao spavati u avionu. Gledao sam film na njemačkom bez titlova, pored mene je sjedio meksikanac, slušao sam muziku gore na volšebnim visinama, vršio sam umor nad samim sobom, ali naprosto – san nije želio surađivati sa mnom. Otimao sam se očevim pokušajima da mi naočale skine sa glave, bio sam otresit ali ne i grub, a on je to shvatio kao uvredu iako sam ja bio taj koji je bio uvrijeđen. Umjesto da budem sačekan, ja sam onaj koji je čekao, moje srce i duša su od transcendentnih visina prošli atmosferu straha, stratosferu tjeskobe i prizemljili se u oceanu tuge. Došli smo kući gdje me je mama dočekala suznih očiju i širokog osmijeha. Kafu smo pili u nijemoj tišini. Čulo se samo frenetično lupkanje fildžana, sipanje kafe i artificijelni prigušeni zvuk televizora. Isuviše je mučno da bih to izdržao. Progovorio sam: „Evo, babo, jedan ti je čovjek poslao jaknu. Ovdje mi je o torbi. Hoćeš da ti pokažem?“ Pogledao me smrknuto i ćutao. Otvorio sam torbu i počeo vaditi jaknu. Povišenim tonom je prozucao: „Ne zanima me! Nosi se i ti i tvoja jakna! Bezobrazniče, odmah si počeo izvoditi, nisi ni došao kako treba! Gubi mi se očiju!“ Očiju napunjenih suzama spremnih da poteku, otišao sam požurivši da me ne vidi.

Možda su ponekad oni tmurni momenti, one teške riječi stigmatizirali našu sliku o nekome više negoli oni ljepši. I uzalud je – koliko god da sam kasnije pokušavao otkloniti taj prizor iz glave, kada god bih ugledao njegovo lice, čak i kada se smije, vidio bih namrštenog mrzovoljnika nespremnog da sasluša svoje dijete, da ga dočeka. Sjećam se maminih i bratovih suza. Sjećam se i svojih. „Samo sam želio da mu dam poklon, insanski, ljudski... Da me je barem dočekao na onom glupom aerodromu. Da je bar...“ Nisam mogao dalje pričati. Lice mi je bilo u bolnom grču, brat me grlio ne dopuštajući da me to slomi. Kada je mama ugledala takav prizor, njene oči su pustile klepsidru tuge koja je curila umivajući cijelu sobu i nas u njoj. Možda je to magnovenje tuge na maminom licu prva asocijacija na svaki očev povišen ton. Možda, kažem. Znam da je prečesto usijecao tugu u mene ne gaseći tu vatru vodom radosti.

-          Šta, nećeš danas više?

-          Ne mogu, doktore.

-          Osjećaš li se imalo lakše?

-          Ne znam... I dalje osjetim planinu na leđima.

-          Ostani ovdje još malo. Lezi tu na kauč.