Sarajevska hronika, vol. 29: Odlazak iz Gulaga

Osvanulo je hladno februarsko jutro, na satovima je izbijalo šest. P.B. je ustao iz kreveta nevoljno osluškujući zaglušujuću buku aviona koji su uzlijetali na pisti iza vrata spavaone koja je bila jedina topla prostorija u cijelom kampusu. Sjetio se da je njegov red da pospremi spavaonu, da počisti sve, uglanca i dotjera – ni jedna jedina praška ne smije biti primijećena kad komandir dođe. Požurivao je sam sebe, no pokreti njegovih udova bili su inertni i usporeni, zapinjao je za krevete drugih vojnika i jednog po jednog, nehotice budio. „Hajde mrš, ima još sat vremena!“ – čulo se iz jednog kreveta. „Pazi kako hodaš, idiote...“ – dobacivao je neki mamurni glas. Miris alkohola osjetio se u posljednjem dijelu spavaonice. Prišao je i vidio trojicu prijatelja kako leže na podu pored svojih kreveta u potkošuljama pritom se držeći za željezne noge kreveta.

Čekao je ovaj dan već sedmicama. Znao je da, ako uradi sve kako treba, dobit će dopust da ode posjetiti roditelje. Ah, čekao je mjesecima, ne sedmicama! U tišini je obavljao poslove za koje je zadužen, iako je za njega sav boravak ovdje bio tlačenje, isplatilo se čekati, mislio je. Zašto su me roditelji uopće gurnuli u ovu nedođiju, od svijeta odbačenu? Ja želim biti s njima, a oni... Bio je ljut na njih, u duši je osjećao bolno ogorčenje, ali ipak je ovog dana u njemu tinjala zraka radosti, plamičak sreće. Utihnula sreća u njemu se budila kao cvijeće nakon proljeća. Došao je komandir viknuvši iz grla: „Na noge!“ P.B. je već duže vrijeme stajao pokraj svog kreveta. Na njemu je sva odjeća bila uredno zategnuta, on bijaše počešljan, obrijan i naspavan. Iako je njegova naspavanost odveć bila psihičke, mentalne prirode, bila je pragmatična jer je njegovim licem prelazio sjaj kakav bi mogla ukloniti jedino vijest da ne može otići kući. Komandir je gazio stameno, došao do P.B.-a obrativši mu se:

-          Mladiću! Sve čisto?

-          Jeste, gospodine.

-          Sigurno?

-          Apsolutno, gospodine.

-          Dobro. Da vidimo!

Prelazio je rukom preko površine kreveta, saginjao se i zagledao pod. Dodirivao je posteljine drugih vojnika – sve je bilo kao pod konac. Gledao je prema prozoru odsutno zamislivši se, pa je spustio pogled. Dok je naizgled i dalje provjeravao urednost, primakao se zidu na koji su bili naslonjeni četka za pod i pored nje kanta sa vodom. Udario je desnom nogom o zid, sa debelih đonova čizmi spalo je grumenje zemlje, a on je podigao pogled prema P.B.-u proderavši se na njega: „Sve čisto? Ne bih rekao!“ Zaćutao je na par momenata, a onda rekao tiho, gotovo na uho ovom ucviljenom vojniku: „Nema dopusta. Ni ove godine.“ P.B. je zajecao, ali je znao da će reperkusije njegovih suza biti stravične ukoliko ih nadređeni primijeti. Prigušio je glas i rekao: „Razumijem, gospodine.“ Bila je to sedma godina kako nije otišao kući. Svaki put bi se desilo nešto što bi pokvarilo njegov odlazak na dopusni vikend. Jedan od momaka, I.H., potapšao ga je po ramenima dok je ovaj u tišini i mraku spavaone plakao.

-          Šta ćeš, brate, vidiš da je ovo neka viša sila... – pokušavao ga je smiriti I.H.

-          Ma ne razumijem više šta trebam uraditi, ja sam... ja sam... eto, poslušao sam sve, nikom nisam nikakva zla nanio, nikad belaja napravio, da me iko ikad čuo da sam živ – ma niko... – kroz oluju suza buncao je P.B.

-          Znam, ali najiskrenije, kakva je to slučajnost da sedam godina ne možeš otići van Gulaga. Svi smo išli makar ponekad kući, tebi su uvijek izmišljali razlog da ne odeš... Sjećaš se, eto, sjećaš se sigurno prve godine kad si bio ovdje? Naglasili su da ne moramo čistiti ve-ce, da ćemo to kasnije, i onda su fino iskoristili to protiv tebe...

-          Znam...

Nakon ovog razgovora, prijatelj je otišao a on ostao sam u opskurnoj prostoriji. Razmišljao je o životu, o sudbini, o sreći, nesreći, smislu i besmislu. Proklinjao je svoje roditelje izgovarajući najružnije psovke koje ljudski um može smisliti. Želio je da su mrtvi. Želio je da ne budu živi, iako oni to svakako nisu bili već 5 dobrih godina. Litanija njegovih riječi išla je do samog neba i vraćala se bez uzdarja. Legao je propustivši jutarnje vježbe pritom znajući kakva će ga strašna kazna čekati zbog toga što je učinio. Nije mario za tim. Ništa nije imalo smisla.

Za to vrijeme, u zgradi komande, dvojica ljudi u zelenim uniformama nakićenim ordenjem sjedili su jedan naspram drugoga u malenom kabinetu za drvenim stolom. Pušili su crveni Marlboro i ćutali. Konačno jedan progovori:

-          Srce mi se cijepa zbog onog mladića...

-          Što? – uzvrati drugi, ćelav i krupnog stomaka.

-          Ne znam, prvo ispoštujemo zahtjev roditelja da ga ne puštamo vani... A sad ga nemamo kome pustiti.

-          Šta ćeš... I mi smo zatočenici ovdje već godinama.

-          Ali on nije morao biti.

-          Morao, ne morao, gotovo je sad.