Sarajevska hronika, vol. 27: Sastanak sa srećom

Ove noći krovove je osvojio snijeg gramzivo grabeći svaki milimetar zraka. Zavejao je staze, natjerao ono dvoje ispred nas da se stisnu – vidiš li ih? Ove snježne večeri, ovog hladnog dana nije samo snijeg osvajao i zatrpavao krovove. Tvoja je ljubav istovremeno osvojila moje srce, tvoja je nježnost zatrpala moju sjetu. Eseji koje ti pišem mogu dosaditi, bojim se toga, preći će u naviku. Šta da radim, reci mi. Svi mogu pogriješiti u osjećajima i procjeni, desilo se i meni.

Užurbano navlačim pantalone dok istovremeno zakopčavam košulju. Naumpada mi da moram oprati zube, kosu neću popravljati, svakako ću navući kapu na glavu. Zubi oprani, odjeća na meni, začinim sve dozom parfema i nespretno navlačeći čizme, izlijećem iz kuće. Ah da, prije toga sam poput neke curice utrljao kremu na lice. Šta znam, volim to.

-          Kad se vraćaš?

-          Ne znam... ali vidiš evo kad idem. Ne mogu prekasno doći.

-          Hajd hajd. Alahimanet, sretno.

-          Alahimanet... hvala.

Niz put koji polagano prekriva snijeg koračam dugim koracima da ne bih zakasnio. Mrzim kašnjenja, inače. Kako će izgledati? Možda će ona mene čekati? Ne bih to volio, ne volim da me čekaju. I prošli put me čekala ali me tako jako i lijepo zagrlila da sam u svoj zimi oko sebe osjetio ljeto. Njen zagrljaj je plamen koji me raspiruje. Polutrčećim hodom dolazim na stanicu, primjećujem neku djevojku kako se cucka usljed hladnoće koja ju je vjerovatno zgrčila. Svuda oko nas snijeg, bjelina. Zasljepljuje. Sjećam se teme iz bosanskog u četvrtom razredu: „kad je oko srca toplo, nema hladnoće.“ Ili otprilike tako nešto. Zaista mi nije hladno. Ušima tutnji muzika pojačana gotovo do kraja. Ipak, ne razaznajem šta pjevuši. Ah, evo, fokusirajući se, čuo sam „najdraža moja“ i momentalno pomislio na nju. Čekat će me. Ljutim se sam na sebe pa svake sekunde pogledavam na sat. Evo i autobusa, konačno.

Utrčavam u tramvaj i sjedam na svoje staro mjesto. Lagano uplovljava melodija: „nasloni glavu na moje rame...“ Vrtim film i traku vraćam sedam dana unazad. Gradska birtija, gornji sprat, udobna kožna sećija. Ona pored mene, miluje mi obraze, primiče se, naslanja ruke na moje grudi a glavu na moje rame, evo je sad mi ljubi obraz... Polagano shvaćam da sjećanja ne moraju nužno biti ružna. Negativna. Loša. Običavao sam pamtiti samo loše stvari jer je onih lijepih bilo premalo. N. je promijenila moju paradigmu sjećanja. Sada se ono uvriježilo kao osjećaj od kog zatreperim, dodir u beskraju, misao iz raja. Svaka pomisao na nju donosi mi osmijeh. Kao lađa kroz tunele moje glave plove stihovi: „meni je s tobom, meni je s tobom... sreća obećana.“ Koliko je pjesama prohujalo već dosad? I gdje sam? Ah, Socijalno. Još malo. Koliko je sati? Ups. Vozač jurca ali opet ću malo kasniti. Kad god naleti pjesma sa sretnim ishodom, njen lik mi se nakratko ukaže pred očima. Meni je s tobom sreća obećana. Nasloni glavu na moje rame. Dođi za bolje sutra. Prst shvaća, pa sam prelistava pjesme tužne tematike. Ah, tuga... Odavno nisam ni pomislio, a kamoli se tako osjećao. Mrzim kad me uzme pod svoje. Kako nekome objasniti da ti nije ništa, ali želiš da i dalje brine o tebi? Kako kad te sve muči, a ništa od tog ne umiješ iskazati? Kako kad u moj krevet noć unosi hladnoću kakvu nijedan jorgan ne može otjerati? Ne želim se vraćati na stare osjećaje. Dovoljno su mi vremena uzeli, potrošili sediment mog entuzijazma. Sreća. Riječ bez granica, more bez obala – samo kad ga neko dovoljno dobro definira. A ona je tako lijepa, o moj Bože... Znam da ne voli da ja to govorim, ali... to je istina. A istinu ne treba skriti. Njene oči su tako prekrasne, volim uhvatiti svoj pogled u njenim očima koje odmah povlači u sjenu, volim osjetiti njen topao dodir na obrazu, pritisak njenih usana o moj vrat... Samo me svežite o njenu vratu i neka neko baci ključ. Neka sam uvijek svezan za nju. Želim je pored sebe, nije mi dovoljno ma koliko sa njom bio... Uh, Skenderija. Trči, trči.

Eno je, usred sniježnog vrtloga, stoji i vidjela me. Smiješi mi se. Najdraži osmijeh. Već sam se polagano ugrijao. A život kaže: na sastanak sa srećom dobrodošao.