Sarajevska hronika, vol. 26: Žrtva

Probudio sam se u 05:54. Znam tačno koliko je sati bilo jer sam kroz očne kapke uspio nazočiti zelenim treperavim svjetlima sata, jedinim osvjetljenjem u mračnoj sobi. Nagnuvši se na desnu stranu, izvukao sam ruku ispod pokrivača, njome dohvatio crveni paravan i razgrnuo ga omogućivši blagom svjetlu praskozorja da podari neki život ovoj tmini u kojoj sam prebivao. Želio sam ustati. Želio sam, ali nikako nisam mogao. Ispod jorgana je bilo lijepo i toplo, smirujuće, ta toplina je mojim duhom širila osjećaj letargije koja se vremenom zapravo transformisala u nekakvo neobično zadovoljstvo. To zadovoljstvo bi postajalo volšebna ekstaza u povratku - kada bih otišao da obavim jutarnje potrebe pa se vraćao ispod jorgana koji je donosio smiraj. Ležanje je ipso facto postalo moj hobi. Možda je problem u tome što ja u tome ne vidim problem. Roditelji me denunciraju vršeći jutarnje metafizičke pogrome ovaploćene u robusnim razgrtanjima, dozivanjima, otkrivanjima što me razbješnjavalo! No, ovog jutra, ustao sam bez njihove intervencije, ustao sam ranije. Sada ću iz jednog sna preći u drugi, još pragmatičniji koji će mojoj nutrini podariti nirvanu koju želi. Jer, pobogu, nigdje ne idem.

Biće da sam se prevario u svojim procjenama. Nije bila subota a ni nedjelja, kako sam ja mislio, već je bila srijeda. O čemu sam uopšte mislio kad sam pomislio da je danas srijeda? Ne znam. Slično mi se ponovilo one jeseni kad sam boravio u Kaknju. Ili je to bila Zenica?

Put do samog centra grada bio je težak, naporan i iscrpljujući. Maleni automobil se tresao truckajući i odskakujući pri dodiru sa najmanjim kamenčićima od kojih je sav put bio satkan. Došavši u grad, prijatelj koji me dovezao sjeo je u obližnji lokal da ispija gorku kafu bez šećera dok sam ja krenuo na dogovoreno mjesto da se sretnem sa svojom tada voljenom. Bila je srijeda ali se u mojoj glavi zbio potpuni kuršlus pa sam odao svoju zbunjenost već prvom rečenicom: ovaj će petak biti čaroban. Pogledala me podsmjehujući se misleći da se i ja šalim, pa je shvativši moju pogrešnost, rekla: Srijeda je, budalice, kakav petak.

Obzirom da je bila srijeda, itekako da sam imao obaveza i morao sam ići na fakultet. Pohitao sam i u žurbi zaboravio slušalice koje su činile moj štit, moju pregradu od komunikacije sa ljudima. Moj obrambeni mehanizam. Nisam volio niti želio razgovarati sa nekim, naročito ne sabahile. „Ne valja biti namćor,“ govorio mi je babo ali te su riječi na jedno uho ulazile a na drugo izlazile. Neću pričati ujutro. Došao sam na stanicu i ugledao poznanika iz srednje škole. U želji da izbjegnem susret sa njim, ušao sam u stari i hladni tramvaj.

Fakultet nije radio taj dan. Nije ni naredni. Jesam li ja tu bio persona non grata ili se odista nešto čudno zbivalo gore? Dolazio sam dan za danom a vrata su uvijek bila zaključana. Nigdje žive duše. Raskrivao sam u svojim mislima sve te recentne nemile događaje pokušavajući ih shvatiti. Pa dobro, rekao sam, pomiješao se dan. Svako pogriješi, insanski je griješiti. Pa dobro, profuli se i sedmica. Ali ja dolazim ovdje već dvije sedmice. Šta se dešava? Zašto nema nikoga? Kao da sam upao u neku bestežinsku vremensko-prostornu dimenziju, gubim orijentaciju i smisao za vrijeme i prostor. Moram nahraniti mačku, odjednom mi naumpade. Hitao sam ka stanu. Došao sam pred vrata stana i pokušavao otključati ali uzalud – brava nije bila ispravna. U meni je rasla anksioznost, treperio sam od straha jer ne mogu ući u vlastiti stan pa sam u potpunoj duhovnoj i fizičkoj pometnji pozvonio na vrata susjednog stana. Vrata je otvorila žena u negližeu, srednjih godina.

-          Izvolite? – rekla je tiho, jako ljubazno pogledavši me i odmjerivši me od glave do pete.

-          Ja se... ja... ja se iskreno izvinjavam. Da Vam nije moja mama ostavila ključeve od stana? Možda, ne znam. Moji ne rade.

-          Oprosti momak, a koji si ti?

-          Pa komšija, prekoputa stanujem.

-          Ja sam 20 godina ovdje dečko i prvi put te vidim. Da se nisi malo zbunio.... – rekla je i nakon toga zaćutala.

Okrenuo sam se i izašao iz tog stana, iz tog kvarta. Kupio sam na autobuskoj stanici kartu do Bihaća. Imam gore neke familije, mislim, pa ću kod njih ostati koju noć. Nazvao sam ih.

-          Halo, ko je to?

-          Kako ne znaš ko je, tetak?

-          A ti si, mali... Šta ima, otkud tebe?

-          Pa, da ne okolišam, nemam baš kredita... nemam gdje ostati. Stan je zaključan, komšinica me ne prepoznaje...

-          Kakav stan?

-          Molim?

-          Pa ti si, sine, koliko ja znam, u kući.

Veza se prekinula. Nestalo kredita. Par momenata nakon toga tetak je pokušavao uspostaviti konekciju. Ali bilo je uzalud. Sve konekcije su svakako prekinute. Ponajprije one u meni.