Sarajevska hronika, vol. 25: Nepodnošljivi kontrast bivanja

Beskonačan broj malih svjetiljki raznih boja - zelene, crvene, žute - tonuo je u dolinu sivila. U daljini se naziralo blago titranje uličnih lampiona. Staklo tramvaja je zamagljeno pa ni najlucidniji obrisi nisu baš jasni. U meni praznina, glad, tama. Nosim tešku glavu na ramenima ponirući u dubine vlastitog bića.
- Šta misliš, je li mu se svidjelo?
- Pa ne znam... bilo je i pohvale ali bogme i kritike.
- Nema veze. I neki dan je tako bilo kod M-a, je l' se sjećaš?
- Možda je njima krivo što si toliko dobar... pa se pobojali da ne budeš bolji od njih.
- Eh, eh to je to.

Nad rijekom se podigao gust oblak magline. Onkraj obale se ne vidi ništa sem svjetala što su blještavo sjala na visokim neboderima. Pogledam u svoje prste, savijene i zgrčene. Bože, pomislih, kako može reći da je ovo lijepo? Nada mnom se ukazao upitnik kao simbol nerješive enigmne koja je najednom uplovila u obale uma. Rukavom jakne brišem paru sa okna prozora.
- Imaš vremena? - upitao je glas sa druge strane prozora.
- Pa... sad nemam. Imat ću kasnije.
Postavljao sam podprozorske lajsne vješto baratajući libelom (jedna od rijetkih vještina u mom opusu djelanja) pritom se obazirući da neki od komšija ne svrati. Jer eto ti ga na kafu, rekoh sebi, pa mu daj sok, pa sjedi s njim... Ode dan. Propustio sam momenat koji je Muhidin iskoristio i sada vrebao priliku da nađe partnera za dokolicu.
- Može pos'o čekati! Preče ti je odmorit' a komšo?
- Ne mogu, halali, hića mi je danas vazdan.
Muhidinove oči bijahu ispunjene neobičnim bakljama, zrcalio je željom da me od mog posla odvrati. Nije mu pošlo za rukom pa je digao bijelu zastavicu rezignirano. Pogledao me nakrivivši usta pa se smrknuo.
- Haj' onda... Živio.

Veliki kamion zaklonio je pogled pa je jedino što sam u tom momentu vidio bilo "Export-Import" napisano velikim crnim slovima utisnutim u sivo-zelenu čohu. Konačno, semafor je pokrenuo lavinu saobraćaja i kamion je otišao. Iza visoke bijelo-plave ograde kojom je ograđena ambasada opazih stablo kestena pod kojim je bila još poneka grudva snijega. Otopit će se, mislim.
- Baš k'o onda s E-om?
- Isto.
- Aj jesmo se penjali na ono drvo... ti si se polomio sav. Hahaha, krv teče a ti blenuo u onu kovrdžavu seljančicu.
- Nekad bilo.
Ono što je nekad bilo, toga sada više nema... Ali pamtim još! Glavom se prolamao odjek glasa harmonike - ali pamtim još.
Pamtim dnevni boravak u kojem sam prvi put čuo tu pjesmu. Čitao sam Orlovi rano lete od Ćopića, uživao u infantilnim dogodovštinama Jovančeta i družine dočim se sa arhaičnog i izblijedjelog radija zrakom širio milozvuk te stare pjesme. Sjedio sam na plastičnoj stolici ispred omanje plinske peći koja je darovala toplotu mojoj mokroj kosi, friško pokvašenoj. Nana je sjedila prekoputa mene klateći se i njišući blago kao talas planinskog potoka niz udolinu. Bili su to lijepi dani. U rukama plavkasta knjiga - ovdje živi hrabra četa harambaše Jovančeta.

Sišao sam na Ilidži žureći da stignem autobus. Sa zvučnika na ulicama orilo se neko goropadno kreštanje a ja... osvajao sam svijet. Ali ne onaj što ga oči gledaju.
- Zar ima drugi?
- O, itekako da ima...
Noć je polako osvajala sve. Stanicu, nebo, ljude, zgrade. Jedan natpis se opirao toj mračnoj tiraniji, bunio se svojim svjetlom. U magli je volšebnim zelenim krasopisom buntovno iluminirajući ispisivao: "Pekara."