Sarajevska hronika, vol. 24: Dolazim po tebe

U samo praskozorje, voz je usporavanjem svojih starih metalnih i izlizanih točkova nama dao znak da je stigao u Halmet, te da je, pristigavši na lokaciju završio svoj misioni put za ovaj dan. Kroz veliki prašnjavi prozor, stanica na peronu Stajačnica Halmet djelovala je odviše sablasno da bih uopšte i razmišljao o provođenju svog vremena tu. Razmišljao sam, dižući svoj maleni crni kofer u kome su bile moje stvari sa onečišćenog poda voza, gdje da sačekam večernji termin i ponovo se vratim na voz. Pitao sam se: koja linija vozi večeras, jer jedino što sam znao je da je ponovni termin pokretanja pogona voza tek večeras, ali nisam znao da li trenutni Dalnektrans ide dalje ili se on pak okreće, a na njegovo mjesto dolazi neki drugi i bolji voz? Kako god bilo, ispratnim sam se pogledom po posljednji put susreo sa starim, crvenim vozom koji je po sredini imao nacrtanu veliku crnu liniju, i djelovao je kao simbol komunističkog otpora te sam silazeći niz tačno osamnaest stepenica dospio u neku vrstu tunela iz horor filmova u kojem ne želite zaglaviti ni u najluđim noćnim morama.

Odluka da li krenuti za njim ili ne, bila je potpuna misterija za mene, kao da ni sam moj um nije znao šta želi, te se opirao mojim nastojanjima da ga savladam i potpuno se ispraznio. Njegov odlazak potakao me da promislim o mnogo stvari. Jedna od njih bijaše i to kako se cijeli jedan svemir udalji u vječnost i postane nedostižan prije no to mi i shvatimo. V. je, iako neshvaćen i često neozbiljan svima nama davao uvid u način života kakav bismo mogli imati kada bismo se prepustili sreći i uživanju, bio je hedonista po zanimanju. Nas petero braće, od kojih ja bijah treći po redu, bili smo složni do prije godinu dana, kada su počela razilaženja u mnogim pitanjima. V. je bio najstariji od nas, no njegovo ponašanje govorilo je protiv njegovih godina. Svejedno, nije se dao omesti u načinu života, a živio je vrlo lagodno. Život je bio ustaljena kolotečina ravnodušnosti do jučer, kada sam se posvađao sa njim, a on to i nije primio k srcu, nego mi je uzvratio da će svakako napustiti kuću, te da mu moje riječi ne znače mnogo. Svi su gledali u mene s prijekorom, a ja, ne znajući šta da radim zatvorio sam se u sobu i plakao, kao i obično. V. je otišao bez pozdrava, bez prethodne najave, a njegov odlazak je učinio da ionako prazna kuća sada djeluje otužno. Odluka da li krenuti za njim ili ne bila je teška, ali teške sam odluke najlakše donosio, stoga sam kuću napustio nakon akšama i kupio kartu za Nekraj, vođen mišlju da je to jedino mjesto gdje bi on otišao jer je Nekraj jedino mjesto koje je on spomenuo bezbroj puta, a voz za Nekraj nije postojao, tačnije nije postojao voz koji bi išao tačno do te destinacije u jednoj turi, to je bilo ili više vozova, ili više pauziranja i smjenjivanja. No, moja odluka bješe konačna, idem za njim, makar na kraj svijeta. Na kraju krajeva, brat mi je.

U tunelu bijaše tamno, isuviše je bilo ugaslih poredputnih svjetiljki koje su onemogućavale normalnu kretnju kroz uvijene hodnike. Da, bilo je tu oko pet uvijenih hodnika koji su bili nekako isprepleteni, tako da se nije znalo gdje koji počinje i završava. Dojmio me taj krah arhitekture, volio sam nesavršenosti, ma u čemu one da se ogledale. Bio sam zagriženi umjetnik, čiju su titulu uporno stavljali pod navodnike – „umjetnik.“ Nije istina da sam spadao pod te navodnike, bio sam pisac, imao sam dva objavljena romana, doduše ne tako popularna, jer danas je popularno samo ono što možete čitati sami navečer dok ste uspaljeni ili eventualno ono što vam može zamijeniti film. Moje je pisanje bilo psihološko, te je samim tim privlačilo mnogo manji krug čitalaca nego što bi privukla Danijela Stil. Tako je kako je. Dakle, prođoh te čudne, vijugave hodnike, koji, kada biste me pitali kakvi su, rekao bih: hodnici moje mašte, te sam s desne strane kamenog zida ugledao ulazna vrata u neku omanju birtiju koja je djelovala veselo, bila je prepuna pijanih lica. Na vratima je pisalo: vuci, no ipak sam pokušao gurnuti, navika, šta li. Nakon neuspjelog pokušaja, ispravno otvorih vrata i nađoh se u praznoj kafani. Za šankom je bio čovjek sa maskom na licu, što je bilo i previše čudno za mene, te se prepadoh njegovog izgleda. Dugi crni mantil na njemu je visio kao na vješalici, njegovo lice bijaše skriveno iza misteriozne crvene, prošarane maske, na rukama je imao kožne crne rukavice preko kojih je bio vezen crveni konac a ono najjezovitije u toj atmosferi činio je njegov šešir šiljata oboda, izdužen i uvijen na ćoškovima. „Zašto si ovdje?“ – prvi ton njegova hrapava glasa je oborio torbu iz moje ruke, strah me uzeo i nosio prostorijom. Tijelo mi je obuzela drhtavica, usne su mi bile suhe poput baruta, a oči su mi potpuno ugasle. „Pitam, zašto si ovdje?!“ – rekao je, sada već prijekorno i jače nego prvi put. „Ja... mislio sam da je ovo kafana... Izvana sam vidio puno ljudi unutra“ – rekao sam tiho, gotovo u svoja njedra, dok sam izgovarao tih par riječi, glas mi se tresao. „Vidiš li sad ikoga?“ – upitao me, a ja sam izgubljeno kao pogledao, te mu odgovorio: „Ne vidim...“

Stanica u Nekraju djelovala je jako mirno, čisto i njome je vladala neobična tišina. Iz crnog kofera izvadio sam šešir šiljata oboda, izdužen i uvijen te sam ga laganim pokretom ruke stavio na glavu. Rukavice sam već nosio, tako da sam bio spreman za pokret. Prišao sam šalteru za kojim je sjedila mlada djevojka, pokucao triput na stakleni okvir na što se ona primače te ukloni staklenu pregradu među nama. Kroz maleni otvor pružio sam joj ruku, te se, vidjevši moje lice onesvijestila. Ušao sam u zgradu stanice, koja je imala neki vid smještaja, zaputivši se prema gornjim spratovima osjetih malaksalost te sjedoh na jednu od osamnaest stepenica, koliko ih je bilo, da malo predahnem. Kada sam se ispeo na sprat, dospio sam u veliku halu, rekao bih divansku prostoriju ali prilagođenu pijanicama i alkoholičarima. Digao sam šešir s glave visoko u vazduh, te svi prisutni nestaše u izmaglici, a ja ostah sam stojeći pored šanka velike prostorije. U tom momentu na uska vrata uđe moj brat M, te prestravljen mojim licem izgubi koordinaciju i zatetura. Iz daljine ga pogledah rekavši mu: „Sjećaš li se sad?“