Sarajevska hronika, vol. 23: Danas neću napisati ništa

Danas neću napisati ništa. Tako sam rano ujutro rekao sebi. Neću. Ni riječi. No nisam mogao odoljeti ugledavši milione lampiona razasutih gradom ne pisati o zimskim čarolijama. Pokušao sam pobjeći klišeu ali sam bježeći od njega nesvjesno upao u njega. Obavijajući hladne zidove naše zgrade, snijeg je gušio sasušeno zelenilo, zalijećući se u lica ljudi... Aah! Odustao sam od tog nacrta spustivši na pod tašnu koja mi je služila kao podmetač. Kotači širokog voza gazili su krajobraz dok sam šćućuren uz prozor sjedio gledajući nepomične zgrade, užurbana vozila. Kuda će svi, mislio sam u sebi, kuda tako žure? Zar nije danas nedjelja? Nedjelja! Neću stići na predstavu.

Porećemeni intelektualac – tako su me nazivali. „Nos mu je vječito u tim knjižurinama“ – to sam navikao slušati. I sam sam se pitao u posljednje vrijeme: koliko istine ima u tome? Da, za onih dana dok sam još studirao tehničke nauke čitao sam mnogo. Prošetao sam se stepenicima antike dosađujući se uz Antigonu, Kralja Edipa, Odiseju, Ilijadu, zatim sam hodio stazama egzistencije ovaploćenim u Danteovom krunskom radu Božanstvena komedija, a to su svakako: pakao, čistilište i raj. Sam boravak u tom kampusnom okruženju gdje je sve vrvjelo od matematičara i fizičara bio je pakao. U trenutku razriješenja vlastitih misli i suočavanja istih sa roditeljima bio sam svjestan da sam stupio u čistilište. Trijeznio sam srce, dušu osvješćujući polahko šta se zapravo dogodilo. Da, istina je, nisam bio svjestan šta se to tamo dogodilo u tih par dana.

Naime, odluka je došla iz vedra neba. Jedne prilike razgovarao sam s prijateljem o tjeskobi koja me tišti, o praznini koju nemam čime ispuniti te mi on, kao odgovor na to, ispali riječi: „Ja ću se ispisati. Ne mogu ni ja više.“ Nisam ni ja više mogao, to je bila istina. On je samo bio odvažan i životu rekao šta želi dok sam ja polemizirao o mogućnostima. Sva moja polemiziranja bila su u nekoj dalekoj maglini, nekonkretna, fikciona i nepragmatična. „I ja ću,“ odgovorih bez razmišljanja. Sve što se dalje odvijalo, zbilo se bez udjela svijesti. Otišao sam po papire, potvrdio ispis, paradoksalno – platio što odlazim dok me žena koja je radila u studentskoj službi ispraćala s osmijehom kao da joj je milo što konačno idem... A onda sam u sintezi voljenih nauka i njene topline spoznao i raj.

Odlučio sam odvažiti se i upustiti se u čitanje takozvanih teških knjiga. Zapravo, nijedna knjiga nije teška. Ili je kvalitetna ili ne. Ili nam donosi saznanja ili ne. Ili se saživimo ili ne. Naravno, postoje parametri za estetsku procjenu djela, mjerila društvene funkcije određenog žanra ili književne epohe, obilježja nekog svetogeografskog književnog područja i tako u nedogled, ali svako čitanje je subjektivno. Svako čitanje je intimni odnos sa knjigom. Dodir stranica, miris papira... to je nezamjenjivo. Tek u takvoj vezi mi bivamo prisni sa knjigom. Skrenuo sam s misli, opet. Čitao sam Džojsov Uliks a prije toga Portret umjetnika u mladosti – te sam u tom mladom, neobičnom, pa donekle i ekskomuniciranom junaku Stivenu pronašao sebe. Rekao sam – ovaj čovjek me poznaje. Njegova duša poznaje moju. Ma šta drugi rekli, uvjeren sam u to. No ubrzo je došao val novih iznenađenja; sa Foknerovim Avesalome, avesalome ili čak Bukom i bijesom pomislio sam da svaka knjiga piše o meni, ali Buka i bijes je pričala priču o ludacima. Ta to su sami degenerici! Mislim da nisam degenerik. Niti lud. Iako sam doživio da mi kažu da to jesam. Kad je to bilo?

Sjedili smo u restoranu pored rijeke zauzevši sto pored samih stakala a odatle se jasno vidio sjaj rijeke u blistavoj zimskoj noći. Sjedila je preko puta mene.

-          - Slušaj... Ti znaš, vjerovatno znaš, zašto sam te pozvao.

-          - Pa... – nije rekla ništa, već je rezignirano privukla stolicu skupivši obrve mršteći se pa me pogledala u oči.

-          - Meni je, iskreno, preko glave svega ovoga. Igramo igre mačke i miša. Ja sam od našeg odnosa potpuno odustao, već sam i distanciran... a ti... ti me pritom lažeš.

-          - Ja?! Lažem?! Kako te nije stid? Sve bih zbog tebe učinila, a ti me optužuješ i to bez...

-          - Nije bez dokaza – prekinuh je – postoje dokazi. Dok sam govorio i objašnjavao zašto više ne želim biti u odnosu tako toksičnom koji me razarao iznutra, zbog kojeg sam dane i noći provodio u polutami očajan, ona je gutala knedle suzdržavajući suze u očima.

-          - Dobro – rekla je – kako hoćeš... Ti si svakako mentalni bolesnik, paranoik! Lud momak. I bolje je čak ovako – govorila je a oči su je izdavale pričajući potpuno drugu priču.

Da, sad se dobro sjećam. Tad sam po prvi put u životu od nekoga čuo da sam lud. Onda sam mislio: pa možda i jesam. Vratio bih se svojim knjigama koje su me uvijek tako radosno čekale, plovio bih tim svijetom dok ne bih ozdravio. Desilo se da baš u tom periodu pročitam Tišine od Selimovića, Lolitu od Nabokova, Šahrijarov prsten od Karahasana po drugi put pa mi sve jasnije počelo ukazivati šta bi ljubav ispod sve pjene koja se ljubavlju pokazuje zaista mogla biti. Koliko god sam imao iskustva, ipak su moje misli bile nedovršene, u glavi bi sve djelovalo tako jasno, tako lucidno i trezveno ali kada bih svoje misli pokušao sistematizirati i staviti na papir, doživio bih permanentnu blokadu. Kvragu i te blokade! Kako dalje, kako dalje, mislio sam: snijeg je gušio sasušeno zelenilo, zalijećući se u lica ljudi... Ah, možda da pišem o sebi a ne o drugima! Ali to sve vrijeme i radim?

Kondukter je pogledao kartu i prošao. Ubrzo je došla mala drvena stanica, neuljudna i izanđana, izgledala je kao stratište pijanica i kockara zbog svih gostiju koji su sjedili u restoranu koji je prije bio krčma nego restoran. Popit ću kafu, rekoh sam sebi, a onda za poslom... Na predstavu svakako neću stići. A baš se te večeri prikazivala Majstor i Margarita.

-         -  Jednu kafu, molim.

-         -  Kakvu ćete?

-          - Što gorča, to bolja.

-         -  Može, gospodine, naravno.

-        -   Koliko dođem?

-          - Ništa, kuća časti. Rijetko ovdje svrati ko uljudan.

-         -  A tako...