Sarajevska hronika, vol. 22: Začarani krug

„Dođi, molim te, u ovaj (naš?) stan. Čitaj ovo i osjeti da sam tu. Ako nisam tu, ako me ti ne osjećaš – mene nema.“  (Dževad Karahasan, Šahrijarov prsten)

Tramvajska stanica je u polumraku djelovala otuđeno sama od sebe, posljednji dah sunca farbao je horizont a ljudi su (one tri osobe što su stajale metar od mene) rezignirano komentirali vrijeme uz primjetnu nelagodu što su se zadesili na istom mjestu u isto vrijeme. U malenim lokvama od urušenog betona počele su se nazirati udubine koje su tvorile nebeske kapi. Srećom, tramvaj se doljuljao u roku od par minuta te nisam morao dalje slušati ovu litaniju blizu mene a i izbjegao sam kišu.

Pravilnim pokretima stopala otkucavao sam taktove pjesme koja je zvonila ušima na napola pojačanim slušalicama. Stara lipa posavila grane... Izanđale tramvajske svjetiljke treperile su ostavljajući iznurenu masu u kratkim trzajima mraka. Gotovo više od polovina sjedišta bila je prazna, ovo malo što je ostalo bilo je kao neka mala porodica, doduše ozbiljno posvađana. Svako je buljio u svog malog virtuelnog spasioca gubeći se u vremenu i prostoru, brišući granicu između realnog i metafizičkog. Držeći glavu naslonjenu na limeni okvir u kojem je, kroz harmonički mijeh, puhao povjetarac kroz pore uništene vremenom, primijetio sam nedaleko od sebe neko poznato lice. Dok se velika željezna kreatura njihala na šinama, to lice se otkri iza presavijenog djeda i ja ga prepoznah. Slušalice proniješe stihove Pijanu dušu rečima takla, daj, pođi sa mnom iz ovog pakla...

Taksi je išao sporo krećući se uskim bulevarom. Obzirom na to da nisam želio razgovarati jer sam imao mnogo posla koji mi je ispunio misli, već u samom početku sam zamolio taksistu da pojača radio jer me, tobože, zanima svakodnevna situacija pa bih želio slušati vijesti. Međutim, vijesti su trajale svega nekoliko minuta a program je nastavljen sumornom muzikom koja je zvučala kao pogrebna. Priznajem, amidža, bio si upravu, počeh mu govoriti u mislima, ali ipak nisi smio dozvoliti da te ona nadmudri svojim vješto upakovanim lažima. Evo čemu je to doprinijelo. Ja u drugi grad, ti nazad na selo... Ja bez posla, ti bez žene. Samo da si me poslušao kad sam ti pričao... Moje misli prekide naglo kočenje automobila popraćeno neugodnom škripom točkova. „Molim vas da mi dopustite da se vozim s vama! Molim vas! Nijednog taksija da prođe, nijednog, šta je ovo danas... Žurim, žena mi se porađa, ljudi!“ Bit će da je, dok sam ja bio zanesen svojim mislima i otišao u druge krajolike, taksista primijetio čovječuljka koji stoji i preklinje taksi da se zaustavi. „Šefe, kako ti kažeš, ti si prvi sjeo,“ obrati se on meni napola okrenute glave. Vidio sam njegov naborani nos i primijetio treperenje veselih trepavica. „Ne smeta mi,“ rekao sam pomaknuvši se ulijevo do kraja sjedišta. Omanji čovjek sa slamnatim crnim šeširom pogledao me iskričavim očima te se stade zahvaljivati. Spustio sam svoju ruku na njegovo rame ohrabrujući ga i dajući mu do znanja da prestane sa zahvalama. Kao da me shvatio, zašutio je, nasmijao se i pogled uperio ka neboderima kraj kojih smo baš u tom času prolazili. Gledajući tog čovjeka tako ushićenog, nervoznog i zbunjenog, sjetio sam se svoga prvog ozbiljnijeg izlaska sa djevojkom. Isto sam ovako kršio ruke, češkao se i molio Boga da prođe baš kao što je ovaj neobični čovjek, vjerujem, jedva čekao da izađe iz taksija i pohrli ka bolnici.

Nije to bio prvi put da izlazim sa djevojkom. Ipak, bio sam nevješt u komunikaciji te iako sam silno želio biti sa njom istodopce sam mislio da će sva anksioznost magično nestati nakon što ovaj sastanak bude svršen. Spremao sam se tinejdžerski se dotjerujući, stavljajući previše parfema, kosa mi je bila vidno zalizana što je odavalo preveliku posvećenost tom malenom događaju. Primijetivši je iz daljine, glavom počeše strujati misli hoću li ja nju zagrliti? Hoće li ona mene? Možda samo da pružim ruku, da djelujem ozbiljnije? Ali čekaj, ja sam muško, to će joj djelovati kao da sam kukavica. Već sam bio preblizu a njen izraz lica mi nije dopustio otpuštenje nježnosti. Pogledala me očekujući nešto a ja sam trepereći glavom izrežirao sve do kraja: ovo je gotovo, već joj je dosadno a nismo ni prošetali, želim kući da gledam film, ovo mi nije trebalo... Potom reče: „Gdje si dosad? Čekam već dva'es minuta. Valjda je neki red da javiš, a ne ovako...“ Čekaj, kasnim? Kako je to moguće, došao sam ranije. Konačno izustih: „Ja sam ovdje već dvadeset minuta, zar nismo rekli u 12:15?“ Oštrim pogledom me prekorila i rekla odsječno: „Da, ali kod mosta, a ne kod kina. Pročitaj nekad pravilno, ne shvaćaj po svom nahođenju.“

Ovih riječi se sjećam još dok sam imao pet godina. Vježbao sam čitanje i prilično mi je dobro išlo, no često bi se desilo da u situacijama kad je bilo potrebno da nešto pročitam, to učinim pogrešno. Nisam to činio namjerno. Još se dobro sjećam, bio je juli, te slike iskrsavaju preda mnom kao da se jučer desilo. Ušao sam u kuću te, što mi je i bio običaj po povratku od nane, pogledao bih u kuhinju je li mama ostavila neku poruku na frižideru. Komunicirali smo preko malenih žutih stikera jer je ona radila i viđali bismo se navečer. Prilično sam dobro čitao, čak i dječije knjige, da ne bi bilo začuđujuće reći da dijete od pet godina čita bilo šta. „Otiđi do amidže, nek' ti da pare da kupiš hljeba i pavlake. Ako ne bude kući, vrati se. Babo ti danas ranije završava.“ Trčećim korakom dođoh do amidžine kuće no vrata bijahu zaključana. Naravno, da sam poslušao mamu, otišao bih kući i tu bi priča bila završena. Ali k vragu! Šunjajući se, prošao sam iza kuće do garaže misleći naivno dječiji da je amidža možda tamo i da nešto majstoriše. Umjesto amidže, ugledao sam njegovu ženu koja je grlila nekog čovjeka. To nije bio amidža.

Njena slika nestaje u magli tramvajskog prozora kojeg je dobrano okupala kiša. Pretrčavam ulicu žureći da stignem na crveni autobus koji je bio moja svakodnevnica. Šofer me prepozna i uspori. „Kao da sam znao,“ reče i nasmija mi se klimajući glavom na pokazanu kartu. Volio bih da nije tako, da je malo drukčije, pomislih. Jes' naporan dan... Blaga jeza prože moje tijelo kad ga obgrliše stihovi Ali ničeg nije bilo osim one hladne noći, mislio sam samo draga, kad ću opet kući doći...