Sarajevska hronika, vol. 21: Idila kišnog dana

Dan je počeo užurbano, koraci koji su odavali napetost tutnjali su stepenicama. Sve je bilo spremno za novi dan – sve osim mene. Spavao sam samo dva sata a ni za njih ne mogu tvrditi da su bila ispunjena snom. Napola budnog brat me požurivao da se pokrenem, ali snaga inercije je gospodarila mnome i nisam mogao ništa učiniti povodom toga. Posmatrao sam svoj odraz u ogledalu tupo. Sinoć sam se brijao u neka doba, pomislih. Koja budala. U kola sam ušao pojačavajući grijanje u sjedištima. Uvijek mi je hladno.

Brat je vozio tromo, na momente je preticao a onda bismo se pomjerali mic po mic. Bilo je naporno gledati prizore robotiziranih kolona koje su treperile na asfaltu uzdrhtalom od kiše. Ne samo da je bilo naporno već je bilo izuzetno teško. Očni kapci su padali dok ih je um pokušavao dići. U tom ludom kontrapunktu dočekah Skenderiju gdje sam sa bratom izašao, a mama je produžila dalje. Zrak nije bio hladan iako je kiša sipila pomalo.

***

Moć intuicije nije bila dovoljna, želio sam se uvjeriti da znam gdje trebam stići jer je stanica na kojoj sam mislio sačekati bila iznimno duga. Došao sam mnogo prije vremena pronašavši stanicu koja se nalazila tik ispred srednje škole u kojoj se podrobno izučavala matematika. Stajao sam na stanici čekajući da ugledam liniju kojom će ona doći kako bih bio potpuno siguran gdje trebam stati. Smiješno je to, ali iako sam iz ovog grada, ne poznajem ga ni približno dobro.

Hodio sam koševskom uzbrdicom dok su se oblaci baš danas otvorili i iz svojih rukava prosipali usitnjele kapi kiše. Nisam imao kišobran pa mi je jedinu zaštitu od naleta vodene stihije predstavljala kapuljača jakne. Već napola mokar, pogledao bih s vremena na vrijeme ka zgradama poredanim sa strane tražeći zaklon. Pored jedne ćevabdžinice bio je uvučeni ulaz u stambenu zgradu te pojurih ka tom skloništu želeći da tu provedem preostalo vrijeme.

Ulicom su se smjenjivala raznorazna kola – hitna pomoć je urnebesno jurišala svakih par minuta, bolnička vozila su ulazila i izlazila iz velikog dvorišta Kliničkog centra, automobili puni nervoznih ljudi od kojih su poneki otresali pepeo cigareta kroz prozore...

Krenuo sam nazad sada se spuštajući te kad osjetih da idem prebrzo i da ću možda stići isuviše rano, usporih korak kisnući dodatno. Rukavi jakne bili su potpuno mokri, nogama je prostrujala blaga jeza. U sebi sam govorio vrijedit će, strpljenja, vrijedit će. Uronivši sebe u takvo razmišljanje, odjednom se moje usne iskriviše u nešto nalik osmijehu. Bio sam blizu. Sat je otkucavao 11:05.

Pogledala me još ne sluteći šta se zbiva, u očima joj je iskrilo začuđenje, uzbuđenost (koja je moje srčane impulse uzdrmala zemljotresom sa epicentrom negdje u samim dubinama mene), sreća, ljubav, blagost, oduševljenje... Pohitila je ka meni zagrlivši me sastavljajući sve slomljeno a onda je tiho upitah: „Mogu li ti nešto reći?“ na što uzvrati „možeš“ otpuštajući ruke svijene oko mog vrata. Rekoh joj: „L. neće doći...“ Gledala me s blagom nevjericom pa dovrših: „samo ja... zamijenili smo se.“ Njene prve riječi koje je kasnije ponovila najmanje pedesetak puta bile su „ne mogu vjerovati.“ Nije mogla vjerovati; a i ja sam ju shvaćao. Ni ja nisam vjerovao da ću zbog jedne osobe zaustavljati vrijeme, grliti sreću, postati drug sa sudbom. Zagrlila me još jednom, sada jače nego prethodni put. Nakon toga se izmakoh, iz unutrašnjeg džepa natopljene jakne izvukoh ružu blage crvene boje koju njene ruke preuzeše dodirujući moje. Nisu se samo ruke tog časa dotakle. Galaksije duša zagrlile su se u nekom dalekom univerzumu koji je reflektirao sve svoje moći na susret naših dvaju pogleda u tom trenutku.

***

Njene oči nikad nisu bile svjetlije, zelenije, plavlje nego danas, sjaj u njima prerastao je u baklju koja je rasplamsala njeno srce. Zaustila bi da nešto kaže ali bi se sve riječi rasplinule u širok, iskren, dječiji osmijeh. Osjećao sam preplavljenost njenim ushićenjem, mojim mislima kolala je ideja sreće, sreća kao fundamenta bića; ophrvala me ljubav, bio sam zatečen tom snagom koja se intenzivirala, želio sam joj prenijeti dio sebe, dio svojih misli, parče svojih emocija ali bilo je uzaludno. Ljubav je paradigma postojanja, pomislio sam, ona je okosnica egzistencije. Išli smo sinhronizovanim koracima ka zgradi njenog fakulteta. Gurala je moju ruku u kojoj držah kišobran želeći da i sebe zaštitim od kiše ali svejedno sam ju vraćao sa namjerom da ona ne pokisne. Neka kisnem ja, ta ne mogu osjetiti kišu niti njen blagoslov ako me ne dotakne, ne mogu osjetiti ljubav ako joj ne pohrlim raširenih ruku. Duboko u sebi osjetio sam da činim pravu stvar. Pogledala me nasmijavši se.

Pogled mi je bježao ka njenim usnama želeći ih ali ne probah im prići. Da me samo nježnije odbila kad sam im pokušao prići prvi put... Nisam kukavica ali stid u meni jači je od ponosa. Nije njena krivica. Možda je u pitanju samo iskonski strah, možda loše iskustvo... Spustio sam usne na njeno čelo na što uzvrati zagrljajem i osmijehom punim nježnosti. Njen obris nesta iza ulaznih vrata fakulteta. Požurio sam na tramvaj.

Kiša je nekako razdragano kupala prljave sarajevske ulice. Zrak koji je kroz prozor ulazio tramvajem je pronio aromu pokisle trave. Osjetio sam vibraciju mobitela u džepu. SMS. Znam ko je. Osmijeh.