Sarajevska hronika, vol. 20: Palača od nota

Stari klavir stajao je u uglu prostorije okupane jutarnjim suncem. Kroz prozor sa lijeve strane malo odškrinut dopirao je milozvuk vrapčića. Mala stolica pred klavirom bijaše izlizana i na nekim dijelovima poderana. Sjeo je odhukujući starac ondulirane sijede kose, u kariranom sakou i crnim pantalonama na stolicu nježno spustivši ruke na dirke klavira. Započeo je Chopinov nocturno, uvodeći se blago u melodiju njišući se piano, pianino... Odjednom, stajala je pred njim.

Dolelujala je kroz maglu koju bi on uvijek stvarao čim bi kosmički fenomen muzike odjeknuo prostorom. Gledao ju je trepereći duhom dok je ona zanosno se podižući na prste počinjala svoj lagani plesni ritual. Plesala je, svirao je. Ni ona ni ona nisu bili svjesni čarolije koja se izvukla kao konac iz igle i pretvorila se u sablast, volšebnu tvorevinu koja ih je gutala. Pogledao je u svoje ruke, na njima nije bilo nijedne bore, bile su živahne, razigrane, mladalačke. Zamahnuo je sada frakom koji je iznenadno osjetio duž svojih leđa stvorivši u mašti i publiku koja je njihov nastup gledala sa začudnim oduševljenjem. Mladi par, djevojka i momak, činili su nepobjediv duo. Njegove ruke plele su vijenac od Chopinovih nota, njene noge slikale su sva šarenila svijeta do kojih je svjetlost dopirala.

Konačno, kao da se umorila od tog treperenja na nitima vremena, prišla mu je i sjela na njegovu desnu nogu obgrlivši ga rukama oko vrata. „Hoćeš li mi uvijek ovako svirati?“ – upitala ga je gotovo šapatom. Osmijehnuo se gledajući u njen odraz na tamnom sjaju klavirskog materijala rekavši: „Dok je tebe, biće i muzike.“ Ah, pomislila je, kako volim te njegove misli. Ne priča mnogo mada bih voljela da priča. Ali kad progovori! Iskapa mi riječi tako kratke a slatke. „Hoćeš li ti meni uvijek plesati?“ – kroz zube procijedi on. Razmislila je malo. „Pa, ako ću biti iskrena... neću. Kad dođu godine i reuma me uhvati, moći ćemo samo sanjati o tome...“ Razmišljao je o njenim riječima. Tako i jeste. Ali ne dajmo mladosti da izgubi čar, uhvatimo je i zakujmo u sjećanje. Još se sjeća onog dana kad ju je tek upoznao.

Bio je mladi student književnosti koji je tek počeo učiti svirati klavir. Vidio je na nekom baneru u gradu natpis „instrukcije za klavir, broj:“ i ispod toga napisan broj čitkim slovima. Naravno, kontaktirao je i ugovorio susret sa nepoznatom djevom umiljatog glasa za par dana. Kada je ušao u salon njene volšebne kuće, imao je šta i vidjeti. Vidio je nju. To mu je bilo dovoljno da u sebi pomisli da će čitav život provesti učeći svirati ali nikad neće potpuno naučiti – to je način da nikad ne napusti ovo prekrasno biće što je nad njim stajalo i ispravljalo njegove pogreške. Ona je bila, sasvim slučajno, student prava no bila je talenat za muziku. Pjevala je, svirala, komponirala... Kao da je sad pred njim, sjeća se: uvijene kose, raširene zjenice plavih očiju, smijalice na obrazima, usne poput behara. Kada je prvi put zanesena trenutkom čarolije koju je stvorila muzika sjela na njegovu desnu nogu, prožeo ju je osjećaj poput groznice. Osjetila je strašnu navalu temperature, pomjeranje otkucaja srca u veću brzinu, napadaje u stomaku, drhtala je i osjetila stravičnu toplotu. Od tada je njen dom postao njegova blizina.

Digao je ruke polahko preklopivši dirke klavira poklopcem a oko vrata je osjetio blago stezanje nečijih ruku. „Skuhala sam nam kahvu,“ rekla je stara žena plavih očiju, još primjetnim rupicama na obrazima i divne, čiste kože. „Eto me,“ odgovorio je.

Sjedili su jedno naspram drugog. Iako je u njemu iščezao nekadašnji zanos, kad god bi nju pogledao, blagi osmijeh bi uskrsnuo na njegovom licu a baš u tom trenutku, kao da to osjeti i zna, njena ruka bi se pružila preko stola i smirila se na njegovoj i dalje trepereći kao nekad. U daljini sobe je na starom izanđalom gramofonu tiho šištao Bach.