Sarajevska hronika, vol. 19: Istočno od života

Dok sam još bio dječak, infantilan i zelen, stariji su mi pripovijedali o nečemu što je istočno od raja. Niti sam znao niti poimao šta je raj a kamoli da razaznam šta je od njega istočno ili zapadno. Godine su prolazile, stari su se pretvorili u grumenja zemlje, grumenja zemlje postala su sjećanja a od sjećanja je ostalo znanje o predjelu istočno od raja. Usput, saznao sam šta je raj. Daleki i nedostižni horizont.

***

Čovjek odjeven u crni pleteni džemper, crne pantalone i sa rukavicama na rukama sjedio je šćućuren pod jakom svjetlošću policijske lanterne. Tu napravu je za ispitivanje svjedoka koristio Nurudin, policijski komesar koji je bio zadužen za moj slučaj, tačnije, moju smrt.
- Pa pobogu K., što ubi nedužna čovjeka? Haj' da si bilo koga, ne bih se ni čudio, ali ubiti derviša kojeg cijela čaršija zna samo po dobru... Nisi mi jasan.
- Vjeruj da... Komesar ga prekide: „Vjerujte! Nisi ti sa mnom po livadama šetkao.“ Čovjek u crnom nastavi nešto tiše: - Vjerujte da ne znam zašto sam to uradio... Mogu se kajati koliko hoću, al' ne mogu se okajati. Koja glupost, joj, ovo mi nije trebalo... Upropastio sam i svoj i život moje porodice.
- E pa K., o tome si trebao ranije misliti. Još su ti u rukama pronašli nož...
Poćutao je par trenutaka pa rekao svojim ljudima da ga vode u ćeliju. Gledao je papire ispred sebe potmulo dok mu je duša jecala. „Nema više moga brata... a zbog čega? 'Nako. Ćefnulo se budali da bude još veća budala. Moj Senade, molim te, budi živ...“ Suzama je nakvasio bunt papira koji je stajao ispred njega. Ustao je i zaključao vrata prostorije. Otvorio je prozor i uzdahnuo. Jedna ptica je preletjela s krova na krov.

Izuo sam cipele kročivši u prostore ezoterične slobode. Grupa ljudi u zelenim ogrtačima skrušeno je hodila centralnim prostorom čekajući mistični karneval erosa & thanatosa. Lebdio sam vjetrometinom duha gledajući ove ljude. Neki čudan i volšebno opojan miris osjetio se u zraku. Prolazeći pored mene, prislanjali su ruke na grudi nazivajući selam i blago se naklanjali. Iako ovo zaista nikad nisam želio niti sam o tome sanjao, znao sam da sam presegao prostor istočno od raja, znao sam da je to pakao sam, da priča o raju i područjima oko njega kreće još od Adama i Have. Čak sam cijelu jednu studiju posvetio tome i na koncu objavio knjigu „Istočno od Ljubavi“ misleći na onu transcendentnu, ingenioznu, ontološku božansku nepretrgnutu Ljubav, a ne ovu prizemnu, tmastu i protežnu koja, ukoliko nije u službi božanske, gubi svaki smisao i biva zbrisana sa lica zemlje. Sjeli smo u polukrug, a na pročelju je bio naš šejh Dželaludin. Lanterne oko prostora su sve tiše odavale znake postojanja, tjelesno smo zapadali u tminu dok su naše duše kao svijeće sjale u mraku. Svakim ponavljanjem teofanija ovaploćenih u riječima, svaki od nas pojedinačno je narastao dok smo kao grupa bili bliski jedni drugima poput dvije susjedne ćelije ljudskog organizma.

Izlazeći iz tekije, uporno me progonila misao da imam neku obavezu koju trebam završiti no nikako se nisam mogao sjetiti o čemu se radi. Prema meni je išao Murat, dobrohotan komšija, kad mi se primače, požuri da me stigne: „Selam neka ti je, Senad beže! Kako si mi? Žena, djeca?“ Uzvratio sam tom divnom čovjeku: „Ve alejke selam, Murate moj. Dobro, Bogu hvala, kako si ti? Svi su živi, zdravi.“ Nisam pričao mnogo. Ni kao mali, ni kao momak, ni sad. Nije me privlačilo trošenje riječima i uzaludna priča o skarednim dunjalučkim stvarima, težio sam da uozbiljim znanje koje u knjigama stekoh u svom životu. A nigdje ne pročitah da je mnogo govora, naročito beskorisnog, hajr.

Šetajući zanesen mislima dospjeh na obronak povrh grada. Na litici je stajao čovjek srednje građe, ondulirane crne kose i tamne odjeće. Priđoh pomislivši da ne zna gdje treba ići ili je pak usamljen. „Mladiću, šta radiš ovdje?“ – upitah ga. Okrenu se i reče: „Čekam tebe.“ „Pa kad me čekaš, i dočeka me. Šta ću ti ja? Mogu li ti pomoći?“ Na to čovjek sav u crnom dodade: „Ne, al' ja tebi mogu. Evo ti sad tvoje istočno od raja, pa tamo i idi.“ Izvuče nož iza pojasa, zabode mi ga direktno u srce, uspjedoh izustiti samo: „Istočno od raja... je za tebe... ja se nadam... raju.“