Sarajevska hronika, vol. 18: Anđeli

Sjećam se dana kad sam prvi put stao na binu. Adrenalin i huka u glavi. Publika veselo tapše očekujući magnovenje veličanstvenosti. Osjećao sam intenzivnu napetost, udovi su bili zgrčeni a usta gotovo pa nijema. U četvrtom redu prepune sale ugledao sam najljepši osmijeh koji je zatvarao njene oči iskrenošću. Mahnula mi je. Melodija riječi je potekla sa mojih usana, tišinom su odjekivali šapati u mikrofon... Sjećam se upitnika.

„Dragi gosti, bina - to je kostim
a ova tmina - tu su kosti ljudi
ranjivih i prostih
tvoj heroj sam, oprosti...“ (Marko Šelić)

Bilo je devet ujutro i upravo sam se spremao napustiti stan kad sam začuo kucanje na vratima. Pogledao sam kroz maleno okno i primijetio dvojicu muškaraca odjevenih u crno. Crne sakoe, pantalone, košulje. Otvorio sam im upitavši ih šta žele. „Neko te oklevetao,“ rekoše a zatim jedan od njih izvadi papir iz unutarnjeg džepa na sakou i pruži mi ga. „Ovo ćeš pročitati danas na nastupu,“ reče desni i doda: „nema pjevanja. Samo pročitaj ovo.“ Otišli su prije nego što sam i shvatio ko su oni i kojim povodom su došli. Na bijeloj koverti crnim slovima je bilo ugravirano Ne otvarati prije nastupa.

Odveć uzrujan zbog svog prvog nastupa, okolnost koja mi se ispriječila u nakani bila je problem. Kako objasniti Damiru neugodnost koja će se zbiti? Mjesecima unazad planirali smo ovo veče. Sve je bilo spremno i postavljeno. Gubio sam tlo pod nogama misleći da ću se urušiti. Jesenje lišće je šuštalo pod mojim nogama dok sam gazeći preko bulevara tumarao gradom. Nosio sam sumorno pismo u ruci. Nisam se smio usuditi da ga otvorim. Najednom, opazih nešto što ranije nije bilo tu. U donjem desnom uglu koverte, slovima sitnim kao raž pisalo je plenum anđela. Preneražen opskurnim ekscesima koji su nagrizali ovaj dan – dio po dio, odlučio sam posjetiti nju.

Tog dana bila je druga smjena i upravo je stala za šank kad sam sjeo na povisoku barsku stolicu. „Tamina,“ rekao sam, pokušavajući je dozvati, „imaš li vremena?“ Dugo nije odgovarala ništa već je ljubazno usluživala druge goste ostavljajući me bez pića i bez odgovora. „Šta ćeš?“ – upitala je grubo. „Samo kafu...“ – odgovorio sam ispod glasa. Nije bila raspoložena za mene. Ne ni ovog dana. Pogledao sam u njeno lice. Bila je lijepa poput gorske vile, zanosna kao princeza iz neke fantazmagorične bajke, tamne kose i plavih očiju. Brisala je čaše gledajući negdje u daljinu odsutno. Kada je i posljednji čovjek koji je sjedio za šankom otišao, Tamina se nagela bliže meni i prošaputala: „Znam. Dolazili su i meni. Jesi li dobio jednu ovakvu?“ te mi pokazala kovertu poput moje. Upitao sam je: „Piše li kod tebe od koga je?“ na što je rekla: „Da. Pakt đavola.“ Progutao sam knedlu.

Svjetla se gase, salom gospodari mrak. Jedna svjetiljka uperena je ka meni i pruža svoje zrake duž moga tijela. „Dragi gosti...“ Glas mi je zadrhtao a ruke su se neprestane tresle dok sam se klatio na jednoj nozi podražavajući samopouzdanje kojeg nije bilo ni u tragovima. „Bina – to je kostim.“ Pogledao sam po Sali. Lica koja su bila uperena u meni govorila su: o čemu on priča? Je li ovaj dečko skrenuo s pameti? Zar nije trebao pjevati? Do prije par momenata nasmijana lica postajala su namrštena, samo jedan osmijeh je sijao poput svijeće. Četvrti red, Tamina. Htio sam nastaviti čitati ali nasmijana, vedra i prijateljska lica postali su oniričke maske ubojica. Tišinu u tami prekinuo je glasan smijeh. Smijeh iskren i od srca, smijeh toliko smiješan da prelazi granicu smijeha, onaj koji prekida nit zaborava, smijeh kojem su se svi morali nasmijati. Sve nas je ponio prema potpunom oslobođenju!

Oni koji shvataju đavola kao predstavnika Zla, a anđela kao ratnika Dobra, prihvataju demagogiju anđela. Stvar je, naravno, mnogo složenija.

Kad na svijetu ima previše nesumnjivog smisla (vladavina anđela), čovjek pada pod njegovom težinom. Ako svijet potpuno izgubi smisao (vladavina đavola), postaje također nemoguće živjeti. (Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava)