Sarajevska hronika, vol. 17: Sunce nad Arizonom

Dosadna predavanja iz predmeta na kom bi trebali naučavati i spoznavati glavne ideje iz kulturne historije Bosne završila su ranije. Hvala Bogu, pomislio sam. Laknulo mi je što nisam morao provesti dodatnih sat vremena slušajući monotoni glas tihog profesora koji je, bez imalo entuzijazma, čekao studenta koji bi se ulovio u njegovu zamku riječi pa sa takvim diskutovao do beskraja. Dan je bio sumoran, siv i tonuo je u ambis nad kojim je nebo čučalo i zatrpavalo raspoloženja ljudi. Ispijajući gutljaje gorke kafe nevješto pripravljene, razmišljao sam o ishodu današnjeg dana. Iako sam znao da će ona popraviti procenat dobrog u ovom danu, bio sam skeptičan. Takva mi narav.

U glavu mi nadolaze riječi velikog Tolstoja koji je izjavio da je smisao i cilj njegovog pisanja – istina. Fikcija nam dopušta bijeg od stvarnosti, ali koliko je to zapravo bijeg a koliko odraz naših ili tuđih doživljaja pretočenih u poetski iskaz? Ne bih znao tačno odrediti granicu, no ono što je sigurno je da ne postoji paradigma za takve stvari. Naravski, shvatio sam da je lakše pretočiti u priču nešto što se zaista desilo pritom naglašavajući neke bitne značajke i detalje. Istina je da se vaskrsenja i uspinjanja na skali vlastite egzistencije dešavaju svakodnevno. Nije potreban pad rakete, zaustavljanje rotacije planete ili nešto slično da bi priča bila grandiozna i značajna. Otom potom.

Stigao sam pred zgradu njenog fakulteta nešto ranije no što sam očekivao pa sam odlučio sačekati ju malo sa strane. Ne volim masu i izbjegavam sve moguće nepoželjne susrete. Moja N. je trebala završiti oko 16h, no prolazile su minute duge kao sati a nje još nije bilo. Vjetar je unosio led direktno u kosti dok je kiša kvasila čak i one dijelove koje je kišobran nominalno pokrio i zaštitio. Bio sam napola mokar i potpuno sleđen. Smjenjivao sam ruke kojima sam držao kišobran; čas bih jednom rukom držao a druga je bila u džepu, onda bih zamijenio ruke. Prolazile su grupe jedna za drugom a ja ni u jednoj nisam uočavao nju. Imajući u vidu da ona nije kriva za moje rano stizanje, ispoštovala je akademski standard i stigla u predviđenom roku za kašnjenje. Zagrljajem je razbila svu hladnoću u meni a hladnoća na mome tijelu još je uvijek bila problem koji treba riješiti.

Da vam probam pojasniti šta predstavlja to biće, ta N. o kojoj govorim kroz jedan slikovit prizor. Opisi i hiperbole su kliše. Zamislite neki tamni predio, recimo Arizona. Ukoliko ne znate kako izgleda Arizona i njeni krajolici, posjetite najpametnije virtuelno biće – Gugl, pa nastavite čitati. Recimo da je kraj jeseni i početak zime. Nigdje žive duše, vjetar pronese pokoji list kroz pustaru života. Oblaci se nadvijaju nad predjelom, čini se da su se spustili. Odjednom, nađete se usred takve pustoši. Vjetar vas šiba, kiša počinje da sipi, tama natkriva sve... a onda – ni iz čega, pojavi se sunce koje prekine postojanje tmine, zaustavi kišu, ogrije i zaštiti od vjetra. Sunce koje je izvor života, vrelo nade i vječna čežnja. Za mene... N. predstavlja baš to sunce.

Sjeli smo u kafić austrougarske orijentacije čije mi se uređenje dopalo. Lokacija je bila njen prijedlog. Nakon što sam se smjestio i osjetio da mi je toplo, raskomotio sam se i sesija je mogla početi. Gledao sam njene volšebne oči koje su se prelijevale nijansama plave i zelene, rukama je neprestano dodirivala kosu što je činilo da sva njena pojava skrene moju pažnju na promatranje nje. U trenucima u kojima bi nastupila tišina, nimalo neprijatna, promatrao sam je. Osjetio sam navalu sreće samo sjedeći naspram nje, znajući da je ona sunce te bivajući svjestan da svakom minutom provedenom s njom tmina biva razgrnuta a vjetar sve blaži. Želio sam ju zagrliti jako, želio sam osjetiti njen miris, biti bliže njoj. Svakom rečenicom otvarala je nove horizonte razgovora koji bismo mogli voditi do beskraja, činilo mi se u tom trenutku. Nisam želio otići kući a da nisam imao priliku barem jednom je zagrliti i u tom zagrljaju srušiti sve zidove nemira koji su narastali oko mene. Promijenili smo mjesto.

Na našem stolu stajala je neobična omanja svijeća koja je bila komplementarna našim osjećanjima. Bio sam prožet ljepotom, željom, entuzijazmom. Pričala je a ja sam se smijao. Pričao sam a ona se smijala. Sve je imalo smisla. U tom trenutku, u tim minutima. Ruku je podvukla ispod moje a prste ispreplela sa mojima... Govoreći o svojim prošlim iskustvima, u jednom momentu je došla do tačke kad je upoznala mene. Tiho je, gotovo u njedra, rekla: „A onda... došao si ti“ i naslonila glavu na moje rame a moje biće je doživjelo ekstazu duha, nirvanu bivstvovanja. Ništa više nije bilo potrebno. U tom trenutku sam bio svjestan da je sav procenat negativnog prešao u pozitivni, a skeptik u meni je umro. Sunce je obasjalo Arizonu rasplinjujući sve oblake. Vjetra nije bilo, samo toplina i čežnja koje vode ka konačnom ishodištu.