Sarajevska hronika, vol. 16: Vaskrsenje

„Divim ti se oduvijek
i nadam se da možeš
da mu dozvoliš da bude
sjećanje, tata i čovjek...

Puštam te.“

Ušao je u sobu tiho, odlažući kaput na vješalicu. Ona je sjedila u uglu sobe, gledala je kroz prozor u krovove koji su nadvisivali njihovu kuću. Znao je kuda odlazi, povlači se u sebe. Napolju je kišilo, prohladni vjetar je odnosio posljednje tragove proljeća. Gušila ga je njena šutnja, ponekad toliko da bi se naljutio na nju i ne bi joj se nikako obraćao. Ionako je to rijetko činio. „Kako je bilo danas?“ – upitala je šapatom a onda pobjegla u nutrinu duše ne dajući vremena ni sebi ni njemu. Ni za razmišljanje ni za odgovor. Ćutao je. Iz vitrine je izvadio šolju, pristavio sebi vodu za kahvu dobacujući pri izlazu iz sobe: „Kao i uvijek.“

***

Studentska kantina u domu bila je prepuna utorkom a Emir stidljiv momak. Nije želio pridružiti se nikome, nije želio da progovori bojeći se da će ga neko čuti. Pogledom je preletio preko prostorije i nije primijetio nijedno slobodno mjesto. Da je barem imao kakvih prijatelja, mogao bi se njima pridružiti ali ni sklapanje prijateljstava mu nije baš išlo od ruke, bio je tunjav, smušen i kada bi progovorio – uzvratili bi mu smijehom. Ne onim toplim, prijateljskim već ciničnim, ismijavajućim i ponižavajućim. Odlučio je da ne jede tu. Izašao je iz doma gazeći preko uskog travnjaka. Izašao je iz ograđenog prostora ugledavši neki bife odmah kraj puta. Ušao je, a unutra su svirali Beatlesi. „Prava stvar,“ pomislio je. Sjeo je sam, naručio što mu se prohtjelo, ispušio tri cigarete čitajući Sljepilo od Žoze Saramaga. Hedonizam u punini. Slast života – samoća. Tako je dotad mislio.

Sabina je svakog utorka običavala otići u svoj omiljeni restoran u kom su svirali Beatlesi i bila posluživana odlična meksička hrana koju je tako voljela. Restoran Cavanaggio nije bio mnogo poznato mjesto pa je gotovo uvijek bilo mirno. Ušla je oko podne noseći u ruci Stepskog vuka za koju je mislila da je knjiga koja opisuje njen život. Smatrala se izopćenikom, ekskomunikantom i u tome je uživala. Za nju je vrijeme nasamo bilo sve. Odlutala bi ko zna gdje, daleko od Cavanaggia, daleko od vremena i prostora, zamišljala sebe kao Harrija Hallera u nekom feminiziranom obliku... Tog dana je, uživajući u čarima začinjene i ljute hrane primijetila neobičnog lika. Sjedio je iza zida pored kog je bio ulaz, sakriven od svih, raskomoćen u svom kutku. Dugo ga je promatrala. Smatrala je da bi bilo interesantno upoznati ga. Nije ništa učinila.

***

Čekao je da ona zaspi a potom se tiho izvukao iz kreveta i sišao na sprat ispod. Ušao je u sobu pritom sjedajući na njenu stolicu i otvarajući ladicu na stoliću koji je stajao tik pored stolice. Izvukao je Stepskog vuka, sad već požutjelu i izanđalu knjigu, toliko puta prelistavanu i krenuo od prvih redova i rečenica ponovo. Blago svjetlo svijeće koju je upalio prije no što je sjeo davalo je ovoj noći čaroliju, onu kakvu je osjećao dok bi sa svojom Sabinom u studentskim danima slušao Vivaldija u njenoj sobi, dok mu je čitala Eliotta i divila mu se, a on njoj uzvraćao Nerudom... Uspio je pročitati nekih 15-ak stranica a onda su mu suze ispunile oči te da ne bi zaplakao, sklopio je knjigu i vratio je gdje je i stajala. Vraćao se u sjećanje, još je samo tamo bio živ.

Ležala je na strani širom otvorenih očiju čekajući da Emir ustane i siđe. Kad je to učinio, malo se uspravila u krevetu i zaplakala. Tiho, za sebe, jecala je kotveći se u sebe, brišući rukama lice. Boljela je daljina među njima. Huka i topoti s nekih dalekih obala odjekivali su njenim ušima. Ispod jastuka je izvadila Sljepilo i nastavila tamo gdje je stala prošle noći. Čitala je zamišljajući onaj utorak kad ga je upoznala, vraćala se tamo gdje je počelo sve i pitala se šta je stvorilo jaz među njima. Ne onaj utorak kada ga je posmatrala, ali utorak...

***

Emir je potpuno zaboravio da postoji studentska kantina otkako su kuhari iz Cavanaggia postali njegova stvarnost. Drugim danima, sem utorka i petka (kada je odlazio kući u provincijski grad na periferiji), uzeo bi sendvič u kantini, izašao napolje i objedovao. Utorak je nazvao svojim danom. Prošle su tri ili četiri sedmice i kuhari, kao i konobari navikli su na njega, njegovo mjesto i narudžbu. Bio je zadovoljan jer ima prijatelje s kojima ne mora govoriti ali koji ga razumiju. Bio je beskrajno radostan uživajući u svome miru kada se desilo nešto što ga narušilo. „Izvini...“ – čuo je nježan glas negdje blizu. Okrenuo se iza sebe i ugledao prelijepu djevojku crne kose i plavih očiju. „Mogu li sjesti sa tobom?“ – upitala je. Progovorio je, gotovo nečujno: „Sjedni...“ Kad je sjela, nastavila je: „Znaš, odavno sam ovdje i mislila sam da sam jedina koja ima pravo da kaže da je ovaj restoran njen. Ali, ti si počeo da se otimaš za teritoriju i moram da ti kažem... Koja je to knjiga?“ Brzim pokretom ruke želio je maknuti knjigu, ali bilo je prekasno, već je vidjela. „Hoćeš da ti kažem o čemu se radi?“ – upitao ju je. „Ne, posudi mi da pročitam, a kao garancija, evo tebi pa pročitaj ovu“ te mu je pružila svoju knjigu. Tako je sve počelo.

***

Gromoglasna buka, vriskovi i krici tutnjali su cijelom zgradom. Emir primijeti kako se veliki ormar potresa a tlo pod njim postaje nestabilno. Bez razmišljanja, krenuo je stepenicama na sprat. U istom trenutku, Sabina je osjetila da se krevet pod zemljotresom jakog intenziteta naginje tamo-amo. Prepala se prvo za njega, pa tek onda za sebe. Iskočila je u pidžami, zaboravljajući da joj je u rukama knjiga te se na stepeništu sudariše a on ju zagrli po prvi put nakon godina otuđenosti. „Jesi dobro?“ -  bilo je njegovo prvo pitanje. „Ja jesam, a ti?“ – upitala je ona. „Dobro sam... Hajmo napolje, ovo će rasturit' objekat do temelja.“ Pogledao je u njenu ruku, a ona u njegovu. Dvije sudbine su stajale ukrštene, suđene da budu ponovo krštene kao jedna. Jaz se dizao kao magla. „Hajmo, rekla je.“