Sarajevska hronika, vol. 15: Svjetlo na kraju tunela

Danas sam sreo starog poznanika u poluraspadnutom autobusu. Ušao je smrknut, sjeo pored mene. Daljina i jaz koje su stvorile godine odjekivala je tišinom. Na tren su se vrisak njegovog bijesa i šapat moje indiferentnosti sreli. Prekinuo je tišinu: „Odlučio sam, konačno. Idem u Tunel.“ Riječi su odjekivale voznom olupinom. Jedna kap procurjele vode pade pored našeg sjedišta i odjeknu. Šutio sam. „Jesi ti kad išao tamo?“ – obraćao mi se. Bio sam na dalekoj obali vlastitih misli ne doživljavajući ga. „Jesam,“ rekoh. Nije mi se obraćao nakon toga. Samo je izašao i otišao u Tunel.

Kada sam prvi put ušao u Tunel, doživio sam strahobne vizije, fantazmagorije koje su prevazilazile granice moje mašte. Imao je kraj na kojem je bio početak novog kraja. Svjetlo o kojem su svi pričali koje je navodno bilo na kraju zapravo je bio samo reflektor koji je palio dežurni radnik. Tunel nije imao zbiljski kraj. Tama je progutala snagu koja je negdje u dnu mene zaspala i izmaglila kada sam ušao. „Ima li koga?“ – proderao sam se. Prividni eho uzvratio je: „Ima nikoga!“ Ne, lažem sebe, sanjam ovu stravu u kojoj mi odjek o zidove vraća pogrešan zvuk. Hodao sam prljavim tunelom osvrćući se oko sebe dok je grupa ostalih ljudi koji su bili sa mnom u autobusu utonula u neki nevidljivi bezdan. Nije ih bilo. Ušli smo skupa.

Izašavši iz Tunela ugledao sam obrise nekog malenog mjesta. Htio sam poći tamo ali me reflektordžija opomenuo da, ukoliko odlučim da se tamo zaputim ne razmišljam o povratku jer povratka nema. „Kako ću kući onda?“ – upitao sam ga. „Ne znam,“ odvratio je krajnje ravnodušno i vratio se u svoju kabinu. Stao sam pored reflektora i pogledao ka početku Tunela odakle sam došao. Oči bijahu zaslijepljene, zastor sa zjenica se podiže jer primijetih još jaču svjetlost nego ovu kraj čijeg sam izvora stajao. „Šta je tamo sad?“ – pitao sam namrgođenog, reče: „Isto što je bilo i kad si polazio.“ Pitao sam se: je li svaki kraj početak nečeg novog, ili je svaki početak kraj nečega? Da li svjetlost postoji ondje gdje je mi zamišljamo ili smo mi svjetlost u svojoj ontološkoj jedincatosti? Ne razumijem. Ali sigurno je da ni tuneli nisu što su nekad bili.

Izašao sam iz autobusa noseći u ruci smeđu aktovku. Prošao sam pored izloga u kom su stajale šivaće mašine, zatim pored sličnog sa pisaćim mašinama pa sam ušao u treću radnju – krojačku. „Dobar dan,“ pozdravi me žena koja je stajala za manjim pultom slažući lijepo krojeni samotni mundir. „Upravo sam završila ovaj Vaš mundir,“ reče, te nakon što je uredno složila i stavila u vreću sa oznakom radnje „W“ doda: „To će Vas stajati 300 KM.“ Rastužilo me to. Zapravo, naljutilo. Buka i bijes su ovladali mnome, nervozne ruke su otvorile aktovku i sašile sudbinu krojačice. Uzeo sam mundir i izašao.

Tuneli su u našim glavama. Zavijugani, prljavi, paučinasti. Glasovi u našim glavama zato ne prestaju. Eho naših misli, glas univerzuma. Mora biti nešto van njega ali ne možemo doći do kraja. Stalno hodamo, putujemo. Misli su koraci, šapati i vapaji stalni habitusi. Dođeš na početak a shvatiš da je kraj, svjetlost nije prestala već ti osvjetljuje leđa. Ako se okreneš, sagoriš, ako nastaviš, padneš. No ipak... Svjetlo na kraju tunela zaista postoji. Reflektordžija i sad dežura paleći i gaseći jezivi reflektor u određenim terminima. Zato ne govori da ga nema. Možda navraćaš u pogrešno vrijeme.