Sarajevska hronika, vol. 14: Fantazmagorija bauljanja

Ovaj tekst sam naslovio neobično stoga je potrebno da mi i početna premisa bude neobična. Pa, evo ga: ne vjerujem ljudima čiji je TV veći od police sa knjigama. Već osjećam robusnost pogleda potencijalnog čitaoca: da li je ovaj normalan? Pa nismo svi kolekcionari volšebnih plodova ljudskog odmišljanja. Komplementarna ovoj premisi je i sljedeća: ne volim ljude koji bauljaju po površini gušeći se u svetojezičkim pjenama. Preferiram ronjenje. Što dublje zađemo u materiju, to bolje.

Kako pojasniti šta zapravo predstavlja bauljanje? Socijalni fenomen neprevodiv u kolokvijalni jezik. Najbolje očitovan širom gradskih kafana. Čak i mnoge literarne rasprave u koje sam se pokušao uključiti završiše kao bauljanje, lutanje i inkliniranje ka skarednim mislima, u konačnici. Hiperprodukcija podataka po socijalnim mrežama dovela je do toga da prioritet i prvi izvor informacija budu anonimni portali koju nemaju nikakav integritet ni reputaciju. Nerijetko čujemo naše najbliže kako se interesuju za ljetovanja Marinka Rokvića, za položaj u bolnici Kemala Malovčića, unatoč tome što su isti magistri, doktori nauka... Provenijencija ovog bauljanja je u nedostatku želje za napretkom, odsustvu smisla kojem bi trebalo težiti. Kao da se život sveo na puko balansiranje između konzumerizma, odnosno komformizma i rizika.

Ne brine nas ni to što smo poprimili negativni mentalitet krda. Šta god neko učini, bilo ono pozitivno ili negativno, preuzimamo trend bez odmišljanja aspekata pojave/procesa. Tako vidimo svekolika degradiranja ženskih osebnosti kroz pretjerano pokrivanje ili skaredno razgolićavanje pred nepoznatim muškarcima po virtuelnim mrežama, vidimo junoše kako svoje intelektualne nedostatke nadomješćuju tjelesnim napretkom ne unaprijeđujući pritom svoje kućne biblioteke makar jednom knjigom. Pa, jedna po jedna. (Ali ne knjige tipa Ja sam Zlatan Ibrahimović, Mourinho – Zvijezda vodilja i more takvih koje upropašćuju smisao literature općenito).

Ne vjerujem ljudima čiji je TV veći od police sa knjigama. To mi pokazuje samo da je njihova želja za odmaranjem veća od želje za znanjem. Preferiraju da ne koriste um.

A sad ćete poželjeti upitati: pobogu, šta si zapeo za um i intelekt, ima li išta drugo na svijetu? Ima, dakako, ne poričem. No primordijalna vrijednost u čiju nišu svjetlosti je Bog upravio naša srca je upravo znanje, riječima: „Uči, čitaj...“ Nastavak je notoran. Ako išta znamo, to je da Bog sve što čini – i učinio je, On to čini moću svog Sveznanja što dalje znači da je u takve akte utkan dublji smisao. Nećemo naći taj smisao ukoliko ne tragamo za njim, nećemo doživjeti preporod i uskrsnuće naših duhovnih entiteta koji su u našim nutrinama uspavani ukoliko se ne počnemo angažirati.

Znate li onaj poznati citat, paragraf koji se kao spin vijest, vrtio po svekolikim dostupnim portalima i mrežama: „Ne raspravljaj se sa glupim. Spustit će te na svoj nivo pa dotući iskustvom.“ Da li ste ikada zapravo promislili i odmišljali o ovim riječima ili ste pak samo postavljajući sliku na instagram u opis dodali nekoliko emotikona zgrčenih mišića koji pokazuju kako je ono što se postavlja „jako“, je li, „moćno.“ Sva naša kultura komunikacije devalvirala je u emotikone. Ne razmišljamo. Toliko o našem umu. Raspravljanje sa personom čiji obrazovni ili intelektualni nivo ne prelazi ni prosječnu vrijednost nema smisao jer sva moć argumentacije za njih ne važi usljed toga što oni ne razumiju informacije koje im nudite. Ako hoćete biti jedna takva perla na niski, na vama je.

Uvijek odlutam sa digresijama, oprostite mi. Ne vjerujem ljudima čiji je TV veći od police sa knjigama. Prestanite biti puki konzumenti. Ne dajte da drugi za vas misle. Još imate mozak. Nadam se.