Sarajevska hronika, vol. 13: Od jutra do mraka

Priča koja slijedi plod je fiktivnog razmišljanja o stvarnim osobama. Ponekad treba tako. Misliti. Razmišljati i lutati. Tumarati uglovima uma. Naletjeti na samog sebe u ogledalu pa se preneraziti. Jer, fikcija laže ali njena svrha je reći istinu.

Nju sam upoznao tog prohladnog novembarskog jutra na šetalištu. Magla bijaše osvojila cio grad, niska temperatura ledila je krv u žilama. Izgledala je utučeno, povrijeđeno dok je, prebacujući se s noge na nogu, gledala u ambisno potonule daljine. Bili smo sami, dva neznanca sakriveni u polutami jutarnjeg neba. Primijetila je da stojim nedaleko od nje zamišljen, istodopce osmatrajući nju iz profila. Imala je divno oblikovan nos, malene usne, podšišane i puštene kose koje su se niz ramena slijevale kao planinski potok niz brijegove, a kada su nam se pogledi sreli vidio sam njene oči boje zrelog badema. Laganim korakom, tihim i dalekim, prišla mi je.
„Mogu li stajati pored tebe?“ – upitala je bojažljivo. Glas joj je drhtao a tijelo treperilo na svakom zapuhu ledenog vjetra.
„Što ne bi mogla... Ili pored mene ili sama, kao da imaš treći izbor.“ Nasmijala se; iza usana se ocrtaše kao biser bijeli zubi, pravilno poredani. „Da ti nije hladno?“ – upitah.
„Pa nije mi baš ni toplo... Ali volim tako.“

Ponašala se čudno, distantno. Kao da je njena duša plovila potpuno drugom egzistencijskom lađom od svih drugih. Njene oči šaptale su vjetru da je odnese, da je vodi u nedođije svijeta, vapila je za transcendentnim. Valjda mi se zato i dopala, ko će ga znati.
„Hajde, otpratit ću te kući,“ rekoh i pružih ruku na što ona uzvrati toplim i prisnim zagrljajem. Privila se uz mene kao da nije imala drugi oslonac na svijetu. Držala me čvrsto naslonivši glavu na moje grudi ne odvajajući se od mene. Konačno, prope se na prste i šapnu mi jecajućim glasom: „Ne mogu kući... Istjerali su me. Nemam gdje.“

Od tog neobičnog susreta prošlo je nekoliko mjeseci, ona je živjela u kući nedaleko od moje – zahvaljujući mom ocu nije plaćala ništa ali je u kući i oko kuće radila koliko je mogla kada nije bila na fakultetu. Kad god bismo se u ulici sreli, zagrlila bi me i zahvalila mi na onome što sam učinio za nju. Svaki put bih u sebi pomislio da sam ja zahvalniji Bogu što sam je tad sreo nego ona meni za tu sitnu uslugu. Znala je šta u srcu nosim, znala je šta osjećam prema njoj ali je mjesecima bila daleka. Nijema tišina među nama parala je moje osjećaje, svaki novi susret uzburkao bi okean koji tek što se smirio. Nije to bila požuda ni pomama, to je bilo nešto uzvišeno. Dok sam mislio o njoj, spjevao sam predivne poeme, napisao najbolje priče od kojih je jedna bila nagrađena, pjevao sam noćima, bio ushićen danima ali bilo je uzalud...

Nisam je viđao danima. Mislio sam da je vjerovatno napustila naš kraj i pronašla sebi bolje mjesto. Pomirio sam se sa tim pojavno, dok sam unutar svoje svjetlosne geografije duboko žalio za njom. Bilo nam je lijepo, zašto je sve postalo pokoji susret i rijetki zagrljaji?

Čitao sam Majstora i Margaritu u svojoj sobi po ko zna koji put uživajući u Volandovim zavrzlamama, Behemetovom humoru i volšebnoj Rusiji kada sam začuo zvuk zvona na vratima. Otac se dreknu: „Tebe neko treba!“ Obzirom da smo bili sami u kući, dva stepska vuka, obraćao se meni te sam skočio iz fotelje i pojurio ka ulaznim vratima. Pred vratima stajaše ona. Nestvarno lijepa. Dugo me samo gledala, oči su joj se potpuno orosile, a zatim me zagrlila baš kao onog prohladnog jutra. Snažno i revnosno. Ritam otkucaja moga srca promijenio se iz piano u forte – u jednoj milisekundi.

„Hajde sa mnom.“ – reče ponosno.
„Kuda?“ – uzvratih zbunjeno.
„Zar je bitno?“ – nasmija se.

„Pa, kad skontam... i nije.“ I krenusmo. Suton nas je ispraćao kupajući nebo zlaćanim nijansama dok su naše sjenke u daljini postajale samo utvare.