Sarajevska hronika, vol 12: Sreću čine male stvari

Sreću čine male stvari, uzmi šta ti život nudi... Oh. Vi ste već tu. No, kad ste ušli, sjednite, zapjevah se. Sad ću ja, samo da se sjetim šta sam htio. Ah, pjesma... Vratimo se unazad u osvit upravo tekućeg dana gdje je radnja i započela a sumrak na tu priču stavio tačku.

Uobičajen početak dana. Alarm zadaje odmjerene taktove u ritmu iritantne default melodije na što rukom instinktivno reagujem gaseći melodiju za koju znam da će se u dogledno (čitati: kratko) vrijeme ponoviti. U polutami sobe opipavam predmete ne znajući kuda hodim posrćući do tamno crvenog paravana kojeg razgrćem. Sa druge strane prozora zjenice mojih očiju širi prizor guste magle nad naseljem koje je obgrlila svojim ambisnim zagrljajem. Blaga svjetlost koja dopire kroz staklo prozora prostrla se preko polovine sobe. Okrećem se i pogled mi zastaje na Uliksu. Do njega neosvjetljen, znam, ušatoren je Pinčon čekajući svoj vakat da dospije do ruku i misli. Do Pinčona Fante počiva dubokim snom jer njega val svjetlosti nije uspio dokučiti. Polahko shvaćam da poznajem svaku svoju rafu s knjigama napamet, znajući gdje se koja nalazi i to mi pričini radost. Ubrzam sa spremanjem i hitam na fakultet. Ali, ček, kuda bez karte?

Na Ilidži je red za kupovinu karata obično ingeniozno dug. Sjećam se kupovine kupona u aprilu. Preslušao 13 pjesama, zapamtio koliko ima drveća u okolini, kakve su čije naočale, torbe, čak sam počeo i kocke na pločniku brojati... Helem, shvatate poentu. Tako da sam ovog jutra već hitajući dugom stazom ka Ilidži u glavi stvorio potpunu pometnju i konfuziju misleći da li ću stići kupiti kupon i istodopce u tom scenariju ne zakasniti na predavanje? Misli se nisu bili iskristalisale kad sam zamijetio mali red. Potrčao sam uguravši se između čavrljave niske djevojke i bake koja je stigla minut iza mene koja je vonjala na bijeli luk. Sabahile. Svake 2 minute pogledao bih na sat misleći da ću tako usporiti protok vremena. Začudo, brzo sam završio. Sad da je još stići na predavanje. Tačnije, vježbe, ali ne sitničarim... Stižem na čaršiju i gle moje sreće: nisam sam u kašnjenju! Preko ceste sam ugledao prijatelja koji je indiferentnim hodom galantno išao prema fakultetu. Super.

Na pauzi između predavanja, sjeli smo da odmorimo od odmora. Apsurd, ali šta se može kad naši nutarnji organi – oni koji imaju kapacitet kognitivnih moći najčešće sintetiziraju kozmička zadovoljstva u modusu hedonizma ne mareći mnogo za ontološko nadahnuće u nama? Tako smo i mi, što bi se reklo, dali duši oduška ispijajući kahvu pritom udišući posljednje tragove svježeg vazduha prije negoli zima osvoji sav nama dostupni pojavni svijet. Najednom, jednom od prijatelja pade na pamet da vrijeme preostalo do predavanja iskoristimo u igranju PES-a. Rečeno – učinjeno. Igrali smo dva na dva što je mnogo pogodniji izbor kad sva krivica nije individualna, pa se dopušta mnogo psovki virtuelnim igračima, protivnicima bez ikakve tenzije. Iako nisam bogzna kakav virtuoz u igranju spomenute igre, nadigrali smo protivnike koji su često moje individualno igranje načinili poniženjem. Osjetio sam ushit, mogućnost zadirkivanja, ovaj dan je moj, ovaj dan ja zadirkujem. Infantilna radost preplavila je moje biće. Počeo sam shvatati onu Džojsovu odu trivijalnosti koju nam raskriva kroz velelepni Uliks. Kapiram te, Džejmse. Ima i u trivijalnom nečeg veličanstvenog.

Nakon nastave na fakultetu se desio jedan od najljepših razgovora koji sam u posljednje vrijeme doživio. Inklinirao sam ka strepnji koja bi ishodila nekim robusnim nerazumijevanjem te bi to one svekolike univerzume pohranjene u jedinci srušilo u trenu. No, iznenađenja postoje. Ko bi rekao da može nastati takvo olakšanje ispražnjenjem duše, bacanjem na vjetrometinu, što bi Meša rekao. Nijedna emocija nije kreirana da bi se sama proživjela. Ni sreća, ni tuga. Sve što dijelimo ima smisao. Sreća dobije istinski smisao onda kada njenu srčiku prenesemo na nekog, planina tuge postaje brdašce kada dio prenesemo na onog ko će nas saslušati. A malo je takvih. Kaže Dževad Karahasan da danas niko nikoga ne sluša da bi ga razumio, već da bi mu odgovorio. Nominalno. Kruto. Kada sam pošao kući, osjetio sam da je evaporirao dio moje tuge, a da su one male sreće nadomjestile tu prazninu.

Slušalice nisu reproducirale ništa, ispraznile su se (to je mana bluetooth slušalica) no i dalje su bile ugniježdene u ušnim školjkama. Naprosto mi se nije dalo pričati ni sa kim. Sjeo sam u autobus, vani se suton prelijevao preko horizonta i cijelo nebo farbao narančasto-crvenim nijansama. Autobus se gotovo napunio kad sam ugledao kako žena ide sa malim dječakom noseći ga u naramku. Željela je sjesti pored mene sa dječakom stisnuvši se no odbio sam to i prepustio im oba sjedišta. Kao da je nešto značajno. No, moj smrknuti pogled i tamu između očiju razbio je jedan osmijeh. Maleni, iskreni i nevini. Osmijeh dječaka koji me gledao mašući dok sam izlazio iz autobusa. I ja sam nekad bio tu gdje je on sad. Nasmijan kao i on. Sretan.