Sarajevska hronika, vol. 9: Dihotomija zvuka

Školom se pročulo da je veličanstveni duo u vidu Jale brata i Bube corellija izbacio novi video, pjesmu, spot. Nastala je opšta pomama. Uz vrisku i uzvike infantilnih klinaca, popularnost navedenih kvazipjevača enormno je rasla. Pročulo se cijelim virtuelnim svijetom da su oni u javnost pustili nešto novo. Neko novo mrmljanje, koliko sam shvatio. Obično za pjesme dotičnih trebate kontaktirati tekstopisca da vam dostavi „lyricse“ kako biste iole znali o čemu se radi u pjesmi. Inače... pred vama je zagonetka koju ćete rješavati. Nisam ni znao ko su ove individue sve donedavno.

Prilazeći pekari, već iz daljine čujem glasno tutnjanje na zvučnicima koji su postavljeni u uglove. Kada sam ušao u pekaru, taj tutanj se transformirao u neko glasno ali nejasno mrmljanje robotiranog glasa koji je kao pokvarena traka distonirao cca svako 3 sekunde. Uzimam pecivo, sjedam za prazan sto i osluškujem. Nakon udubljivanja i neuspjelih pokušaja da proniknem u same riječi pjesme (a kamoli šta više), nazočio sam poruke: seks, droga, golotinja, keš, iPhone, keš... I shvatio da je ova pjesma samo jedna u nizu onih materijalističkih, imperijalističkih pokušaja ispiranja mozgova. Rekoh pokušaja... Ne, kod nas je taj projekat uspio i zaživio.

Cijelom našom zemljom hara i širi se trend nekvaliteta. Nekad je za doživljaj, ne onaj umjetnički, već onaj individualni i ezoterički koji je u nama nataložen kao prebivajući sediment bilo potrebno da poetski materijal koji nam se nudi ima smisao. Harmonija i sklad mnogih instrumenata davali su ekstazu svakom biću ponaosob, svako se pronalazio u svom stilu no slava se nije mogla steći preko noći, u studio nije mogao ući svako ko poželi i ko ima novac već je bio potreban talenat, raskošan glas, specifična boja glasa, posebnost. Otkako je novac preuzeo primat nad svime što vrijedi, svime što ljudskom rodu daje srce – knjigama kao produktima znanja, filmovima kao produktima mašte, sportu kao produktu tjelovježbe, muzici kao sredstvu smirenja – sve se i počelo urušavati. Uz tonove kompjuterski obrađene (što i ne bi bilo toliko strašno) nude nam se teme koje potiču nemoral, vulgarnost, materijalizam. Tako možete pronaći još nezrelog junoša kako ispija svoju prvu pivu uz te vesele zvuke o kojima on i ne misli, već je bitno da „ima ritam“, da se glava njiše u tom ritmu tamo-amo. A onda pričaju o lošem društvu oni koji su temelj istog.

Nismo ni svjesni koliko svekolike pojave oko nas diktiraju naše ponašanje. Svaka knjiga koju pročitamo ubrizgava se sa svim svojim likovima u našu podsvijest, sve situacije koje je lik proživio doživjet ćemo kao deja vu, svaki film koji gledamo ostaje sa nama, svaki stih koji pročitamo i poslušamo polagano ulazi u naš krvotok. Nemojte reći da nije tako. Razmislimo o faktu da je još prije 15-ak godina (da ne idemo dalje) sramota bila spomenuti vulgarne riječi u pjesmi, već su korištene poetske konstrukcije poput one u poznatoj sevdalinci: „raskopčala suncu njedra bijela...“ Bezbrojni su primjeri divno krojenih pjesama koje čak i u neumjetničkoj duši bude doživljaj emotivne nirvane. Vraćajmo se nazad, naprijed je sve užasnije.

Ah, taj mozak. Tako divan a tako nekorišten. Kad počnemo misliti muziku i doživljavati je, razaznat ćemo šta je kvalitet a šta šund. A dotad... očekujmo da stvari krenu nagore. Jer nabolje neće. Ne dok je ovako.