Sarajevska hronika, vol. 8: Nevidljive planine tereta

Jučer nisam napisao ništa. Ni riječi. Ne što nisam htio. Htio sam ali nisam mogao. Osjećao sam neki nepodnošljivi teret neispunjenih obaveza, izbjegavanja komunikacije sa ljudima, samonametnutih virtuelnih planina koje nisam mogao skinuti sa vrata. Sve do predvečer. O tome vam želim pričati.

U posljednje vrijeme (pod tim podrazumijevam period od pola godine) nisam baš uspješan u održavanju diskursa sa nepoznatom osobom. Čak i sa poznanicima to teže ide, a sa ovim potonjim – nikako. Volja za razmjenjivanjem misli stane otprilike u trenutku kad moje misli odu potpuno drugim kolosijekom i ne uspijevaju se vratiti na stazu kojom su hodile do prije nekoliko minuta. Ta persona non grata u meni naraste do razmjera odvratnog, odbojnog, distantnog i u svekolikim aspektima robusnog. Pod opravdanjem da nisam dužan činiti ništa što mi ne donosi korist ili u čemu ne uživam, napuštam obzorja tih razgovora ne ostavivši ni poznati virtuelni simbol uočene poruke. Seen.

Misleći da će mi biti lakše napuštajući silne razgovore, udaljavajući se od ljudi i tražeći sebe u dokolici, činio sam to nebrojivo mnogo puta. No, ta planina koju sam potajno gradio samo se dizala uvis do trenutka kada je lavina bila neizbježna. Jučer. Pola dana sam protratio ne radeći gotovo ništa produktivno, tražeći filmove, listajući recenzije knjiga, vukući se po kući tamo-amo bez svrhe. A onda sam pronašao film sa izvrsnim recenzijama i toplim preporukama – Dead Poets Society – i odmah sam pokrenuo instancu video plejera sa navedenim filmom. Film je bio poetski prožet, u sebi je nosio notu inspiracije za romantičnu dušu, a jedna od glavnih poruka filma i ujedno filozofema koja se sama nametala bila je: Carpe diem (latinski: Iskoristi dan). Gledao sam film blejeći u ekran ujedno lutajući mislima ka krajolicima zaboravljenih ljudi postavljajući sebi pitanje: kako bi se ti ponašao da se prema tebi ljude postave onako kao ti prema njima? Zar ne postoje blaži načini da se razgovori okončaju? I tako, napadnut silnim idejama, savjesnim mislima, dobrohotnim zrcaljenjima značenja Carpe diem, pauzirao sam film i pristupio virtuelnom svijetu u kome je moja savjest ostala.

Jedno po jedno, počeo sam rješavati. Neuzvraćene ponude, neodgovorene poruke, nabujalo more poruka kolokvijalnog sadržaja od kojih nisam imao potrebe bježati. Ponavljao sam sebi: danas, ne sutra. Danas. Ali kada sam želio napisati članak na blogu, već je bilo prekasno, ponoć je bila iza mene, a noćni sati nikako nisu pogodno vrijeme za kreativno pisanje.

Nakon filma, osjetio sam transcendentnu potrebu da udahnem svjež zrak. Iako je bilo prohladno, izašao sam na balkon raskrivajući ezoteričku dimenziju sebe; kroz metakozmičke aspekte permisivnosti naših bića, geneza ideja koje crpimo i inkorporiramo u svoje ljušture prebiva i sintetizira se što u konačnici rezultira apokatastazom duha, a sve sapijencijalno u nama poprima parčiće grandioznosti. Da, komplicirano. Ali film Dead Poets Society nadahnuo me da svoje grudi olakšam virtuelno, a naposljetku, svoje tijelo kozmički.

Sada je na vas red. Carpe diem.