Sarajevska hronika, vol. 7: Reperkusije Hidžre – gdje smo mi?

Došla je srijeda, a sa njom i volšebna noć veličanstvenog događaja hidžre. Sukusiranje recentnih zbivanja, raskrivanje ontoloških aspekata naših nutarnjih organa, potraga i sukob, buka i bijes. No, istodopce trebamo biti svjesni da mnogi ne odmišljaju hidžretsku noć na taj način te da ona za njih predstavlja standardno i obično, najčešće raskalašno veče provedeno u skarednim nasladama ovosvjetskih ponuda. Ipak, oni koji slave trebaju inklinirati ka prvotno navedenim procesima.

Šta je zapravo hidžra i koji je njen značaj za sve nas? Kada kažem sve nas, ne mislim samo na pripadnike muslimanske vjeroispovijesti. Lucidno kao dan. Notorno je da je hidžra bila prelazak Poslanika islama, a.s., i njegovih ashaba (prijatelja) u spas, bijeg iz nemogućeg u moguće. Učinio je ono što je bilo potrebno i čime je bio nadahnut da bi sačuvao osnovne postavke islama i utemeljio ga za sva vremena kao opstojnu religiju. Njihovo preseljenje je značilo promjena geografskog položaja, promjena neprijateljskog okruženja u kome se društvo nije moglo razvijati. Hidžra je ipso facto uspostava novih temelja za društvo u razvitku, što znači da nije samo putovanje koje svakako ima svoj značaj.

Hidžra se zbila jer je pritisak u društvu postao abnormalan, uslovi za evolviranje nikakvi, a strah u porastu. Disolucija je bila jedino izvjesna stvar, a Poslanik, a.s., je čekao oportun čas nadahnut Bogom te je bez planiranja i najave poveo svoje sljedbenike u novo sutra ne znajući šta ih čeka. Ipak, učinio je to vjerujući da je u riziku uspjeh. I uspio je. No, ponavljam, on je bio nadahnut Bogom. Ali, zašto mi nismo nadahnuti njegovim primjerom?

Naša hidžra treba da se zbije mentalno, ne geografski. Naš mentalitet odavno je poprimio odlike krda a mi ne činimo ništa što bi to popravilo niti promijenilo, već se gušimo u našoj stereotipnoj svakodnevnici očekujući da poboljšanje dođe sa neba. Moral isparava poput vode, nestaje u oblacima, a mi smo slijepi pred činjenicama. Polugole djevojke marširaju društvenim mrežama prezentujući se nepoznatim muškarcima i junošima, sve je više fiktivnih zanimanja u kojima nije potrebno nikakvo znanje, razmećemo se vulgarizmima u govoru, polugoli muškarci reklamiraju svoje tjelesne popravke. Kaskamo. Stagniramo. Jednom ćemo stati. Onda kad izgubimo identitet.

Ko god bili, ma gdje se nalazili, hidžra vam kaže: ukoliko je okolina po tebe toksična, promijeni je. Ukoliko nemaš uslove za napredak, napusti to. Mijenjaj sebe nabolje. Mijenjaj okolinu nabolje. Učini sve što možeš. Čitaj knjige, one su najbolji izvor informacija. Djeluj. Ne daj da klepsidra iscuri prije nego što nešto postigneš. Islam nije okultizam niti misticizam, on je veoma lucidan modus vivendi.

Ashabi su, zajedno sa Poslanikom, težili da sačuvaju vjeru, a naša misija je: čuvanje identiteta. Dovoljno je teško jer se rasplinjavamo u svemu što nam podmetnu dok nas hrane pričama o jednakosti nacionalizma i patriotizma. To je tema za drugu priču. Navala radikalnosti, ekstremizma učestala je naročito danas, kada su društvene mreže najčešće jedini i primarni izvor informiranja mladeži. Urušavaju temelje islamskog identiteta što za reperkusiju ima sinkretizam ispravnog i pogrešnog. Pričao bih još, ali ipak... ovo je samo blog, a ne intervju.

Mi od Boga trebamo tražiti samo da nam podari pameti jer nam toga najviše nedostaje. Bože, učini našu hidžru iz nesvjesnosti u svjesnost stamenom, učini našu hidžru iz neznanja u znanje opstojnom, podari nam čvrsto tlo pod nogama, jer onog momenta kad Nur tvoje Milosti prestane sjati za nas, nestat će i nas, a val tvojih teofanija koji teče nepretrgnuto drži našu egzistenciju. Hvala Ti, jer nas bez Tebe nema.