Sarajevska hronika, vol. 6: Na stubu srama

Još od osnovne škole, šta god bih činio, osjećao bih bojazan da sam jedini koji to čini. Oblak srama visio bi nada mnom kuda god bih krenuo. Jesam li to jedini koji je došao s mamom u školu? Jedino ja jedem pravljeni sendvič dok sva druga djeca kupuju? I gdje je meni sok? Još se sjećam epizoda kada bih jedini došao na nastavu ošišan, dok su ostali tada „furali“ dužu kosu. Plivao sam morem beznađa mislivši kako sam na pogrešnom peronu života, kako konstantno griješim. Plakao sam. Ćutao. Niko nije znao da dijete na svojim plećima može nositi teret anksioznosti. Upisao sam osnovnu muzičku školu i gledao kako moji vršnjaci igraju fudbal i košarku. Gušio sam se.

Prevrat se desio kada sam odlučio iskočiti iz tog nametnutog okvira. Baš zbog toga što me djetinjstvo oblikovalo tako da ne marim šta drugi misle, odlučio sam hrabro gaziti tom stazom. Prvi korak, možda i najšokantniji za bližu i dalju okolinu, bio je odlazak u medresu. (Šta će ti to, drago dijete? Upiši ti gimnaziju, nije to za tebe.) Srećom, imao sam podršku roditelja što mi je omogućilo da barem izdaleka nazrem budućnost teologa. Istina, tada sam znao samo za vjerske knjige i poneku lektiru iz osnovne škole. Otišao u medresu zanesen mislima kako ću čitati velike zbirke hadisa i tumačiti Kur'an, a završim u svekolikim svjetovima koje je pred mene otvorio prvi veliki mentor, profesor M. Nadahnut inspirirajućim pojašnjenjima dotičnog profesora, pođem literarnom stazom ushićen zbog svojih dostignuća. No, nisam imao priliku svoje znanje ovaplotiti jer me bilo stid svoga glasa, svoga govora, svojih riječi. Koliko god dobro bih sročio neku misao, kada bi riječ po riječ izlazile iz mojih usta, osjećao sam da me cijelo odjeljenje promatra u sebi se podsmjehujući.

Došao je četvrti razred, posljednji trzaj medresanske administracije da iskuje moralne, kreposne mladiće i junoše. Vrijeme preporoda. Čas bosanskog jezika, dvojica momaka prezentiraju priču Ćamila Sijarića na užasno dosadan način bez imalo dubine, površnost je vrila na sve strane. Ne mogavši više to slušati, podižem ruku i oštro ih osuđujem izlažući pritom svoj stav i potkrepljujući ga argumentima vlastite analize. U tom momentu, nisam mario ni mislio mnogo o svome glasu, svojoj retorici, otuđio sam se od tog geografskog toposa i u metafizičkoj sferi u kojoj je bilo mirno bio sam van komfort-zone, ali ipak sretan jer konačno prevazilazim strah i sram koji su me gutali. Profesor me potapšao, i od tog trenutka pa do danas u trouglu mene, njega i književnosti zauvijek je ostalo pregaženo osjećanje nepotrebnog srama.

Ove godine, čuo sam jednu od najboljih izjava svih vremena. Izrekao je moj drugi veliki mentor, čovjek zahvaljujući kome sam se otvorio za sve vrste znanje, profesor i akademik R. Mudro on veli: „Prava, istinska i zbiljska sramota je da ti se pametan čovjek nasmije.“ Nakon toga, nasmijao se, a zatim pojasnio da stotine drugih ljudi, neukih, polupismenih, pseudointelektualaca može prevrtati očima, smijati se, hinjiti, biti perfidan, ogovorati... „Koga briga.“

Zaista, cijelo djetinjstvo mi je prošlo misleći da sam na stubu srama. Medresanski dani su protekli u toj bojazni. A sada se pitam, da li su uloge sve dosad bile zamijenjene?

Neko izuzetno dobro režira ovo sve. Život.