Sarajevska hronika, vol. 5: Divan dan za Kunderu

Odavno se kanim natjerati sebe da kažem koju riječ o književnim otkrovenjima, no ne uspijevam u tome. Shvatio sam i zašto. O kome god bih počeo pisati, shvatio bih da je autor odveć notoran te da je nekolicina ljudi koja nije barem jednom objavila citat dotičnog. Već duže vremena pratim skrnavljenje za mene sakralnih autora koji su, kako englezi kažu, lifechanging ukoliko ih čitamo u pravom maniru na način da isuviše mnogo izvlačimo iz konteksta navode Selimovića, Andrića, Kulenovića, Ibrišimovića, Karahasana, Tolstoja, Dostojevskog, Zole i svekolikih nenavedenih autora ne uzimajući u ruke knjigu i ne promišljajući o kontekstu. To razmišljanje me dovelo do sljedećeg: koga predstaviti? Koji autor može pristupiti umu modernog čitaoca? Onda sam se sjetio njega.

Vratimo se par godina unazad. Recimo, u 2012. Kraj školske klupe prijatelja koji je pohađao izbornu nastavu bosanski-engleski primjećujem neobičnu knjigu, odnekud poznatu. Poznate korice. Ime autora mi odzvanja ušima: Milan Kundera. Pogledavam knjigu i čitam naslov: Nepodnošljiva lakoća postojanja. Odmičem se od klupe i nesvjesno u podsvijest ubrizgavam tročlanu sintagmu. Nepodnošljiva. Štošta je u tom mladalačkom nepromišljenom dobu bilo nepodnošljivo – pritisak kod kuće, pritisak u školi, ljubavne tlapnje. Lakoća – zar lakoća može biti nepodnošljiva? Postojanja. O ovoj riječi sam zapravo ponajmanje razmišljao. Nisam mogao odoljeti, pred kraj nastave, kada se u gužvi i buci B. (zovimo ga tako) izgubio, uzeo sam knjigu sa njegovog stola, brzinski je ubacio u svoj ruksak i nemirne savjesti ali istodopce ushićen, hitao sam kući ne bih li počeo čitati. Nepodnošljivo sam čekao, lako sam stigao, a onda sam postao – njegov fan. Kunderin fan.

B. nije ni primijetio da knjige nije bilo, jer sam je u roku od dva dana vratio gdje sam je i našao, ali ja sam znao da se u meni nešto promijenilo. Lektira mi nije bila dovoljna. Knjiga koju sam upravo pročitao nije bila dovoljna. Od Nepodnošljive lakoće postojanja, čiju sam sintagmu zapravo shvatio kao jin i jang egzistencije prešao sam put preko Oproštajnog valcera (nakon kog nisam mogao mirno spavati puna četiri dana), Smiješnih ljubavi (od kojih su me neke podsjetile na vlastite), Šale, Knjige smijeha i zaborava do knjige Život je drugdje.

Kada su prijatelji na fakultetu primijetili šta čitam, neki radikalniji su bili zgranuti. Njihov komentar je otprilike zvučao: „On je perverzan, haram...“ Riječ haram mi služi kao okidač za potpuno isključivanje iz konverzacije. Ne, Kundera nije perverzan. Ne, njegove knjige nisu haram. I kada ćemo naučiti razliku između riječi erotika, kojom se on zaista služi i riječi vulgarnost i perverzija, koje oni polunačitani ili striktno vjerski petrificirani isto tretiraju?

Erotika, od grčke riječi eros. Opet ja s Grcima. Ali šta mogu kada su pojmovi izmiješani. Ne postoji koherentnost čak ni u razumijevanju. Eros je ljubav. Ljubav u najčišćem obliku, u najljepšoj formi. Eros nije stigmatiziran nikakvim pornografskim sadržajem niti ga ima u vulgarizmu. Mi smo riječ erotika, koja je primarno odražavala naše nutarnje stanje, naše emocije, senzibilnost degradirali na najnižu razinu, na animalni nagon koji nema viši smisao osim nudizma u spoljašnjem svijetu.

Mnogi su čuli (i čitali, Bože sačuvaj) knjigu 50 nijansi sive. To je 50 nijansi pornografije, stotinu nijansi vulgarnosti. No, ta knjiga nema erotike u sebi. Nimalo. Jer, za erotiku ipak je potrebna ljubav i smisao, a pornografija lišava smisla sve što dotakne. Uništava sve lijepo i naše biće razara.

Nedavno sjedim na predavanju iz tefsira (tumačenje Kur'ana) i čitam Kunderu. Prirodno neprirodno, je li. Veli meni nakon predavanja vrli pitac neki: „Zar nije sramota, brate, čitati to? Čuo sam ja o njemu svašta.“

Čuo je. Ali čitao nije. Neka, barem još dobro čujemo. Čekam još samo da dobro i mozak uključimo. Možda i krene nabolje.