Sarajevska hronika, vol. 4: Fenomenologija dangubljenja

Dok se provlačim pasažima Ilidže, gledajući zablenutu omladinu u mobilne uređaje držeći u drugoj ruci nargilsku cijev, kroz moj um paralelno prolijeću misli o nekadašnjem smislu izlazaka, kafa, susreta. U ovoj uzaludnosti besciljnih obilazaka svekolikih kafića te poznavanja njihove strukture u tančine ne vidim neki viši smisao. Kao, naučit ćemo nešto. Da, lošu vijest o nekome bližem. Ili daljem. Kao, bit ćemo inspirisani. Da, usrdni bogoduhi dim nargile kao da ispunjava osjetila mladih, pa onako alkoholizirano pogubljeni bulazne, ispredaju priče i laži o drugima kako bi sebe uveličali i u tome im dani prolaze.

Nije li ovo zanimljiv fenomen? I da li uopšte znamo značenje riječi fenomen? Starim Grcima taj je termin služio da iskaže pojavu, običnu naravnu stvar, proces, događaj. Otuda Heideggerova i Husserlova fenomenologija svoje podrijetlo imaju baš u tome istraživanju onoga pojavnog što se očituje u svijetu oko nas. Šta se krije iza toga? Kakva je naša fenomenološka maska? Šta smo mi u svojoj biti?

Da li se ikada zapitamo šta je naš iskonski bitak, od čega smo satkani? Sa kakvom smo misijom poslani u postojanje, zašto smo rođeni? Svaka jedinka postoji da bi otisnula svoj pečat u tragove egzistencije. Ništa nije slučajno. A mi... traćimo vrijeme. Razbacujemo ga kao da klepsidra ne curi. Kao da smo vječni. Temorfujemo se, a nismo vrijedni toga. Spustimo loptu, pogledajmo sebe na trenutak iz perspektive „osobe sa strane.“ Šta djelamo u trenutku? Da li je u našim bicepsima zategnutim rukama cijev od nargile uz koju provodimo besmisleno vrijeme ispijajući kahvu za kahvom upoznajući arhitekturu lokala, da li naše ponašanje odaje smisao od kojeg smo satkani? Čitamo li knjige ili pak „nemamo vremena?“ Unaprijeđujemo li našu osobnost u svakom momentu ili čekamo da neko dođe i pokloni nam sukus života?

Četvrtak, šećem se ka kući, pored mene nailazi komšija mojih godina. Kroz razgovor upita me: „A studiraš? Jah. Fino... Ma to ti vala ne treba.“ Šutio je par trenutaka kao da je birao riječi kojima će me prosvijetliti. „Evo ja zadužim kamion, 500 mara, topli obrok, ljepota. Prošli mjesec sam ušivao kauče, ma jarane, beton. Samo naporno mi bilo...“ Na moje pitanje da li je ikada i pokušao upisati fakultet, uzvratio je: „Ma jok, glupost.“ Upitao sam: „Što, ne voliš čitati knjige?“ na što se dotični nasmijao, mahnuo mi te otišao pravcem svoje avlije. U njegovoj glavi poimanje svijeta je simplificirano. Ili je crno ili bijelo. Nema između. Nema nijansi. Da mi je bogdo tvoja pamet pa da ništa glavom ne mislim.

Fenomeni, svuda oko nas. Tužne pojave. Banalne radnje. Morbidni procesi. Privid maske koja ne postoji. Paslika urušenog kozmosa koji čeka apokalipsu, a ušla je u završnu fazu. Što je još tužnije, mislim da Heidegger u našem vaktu ne bi našao lice iza maske, bitak iza pojavnosti. Našao bi samo tamu, ispraznost, ambis. A nije moralo tako.