Sarajevska hronika, vol. 3: Kulturološki jaz

Koračam Ferhadijom lagano ne obazirući se mnogo na prolaznike oko sebe. U nekom tmurnom raspoloženju, postapokaliptični smiješak na licu i grč u tijelu. Neizvjesnost. Pored svima poznatog Divana zaustavlja me prijatelj i uz blag osmijeh pružajući mi ruku govori: "Muštuluk! Amerika." Na trenutak sam nestao. "Ali ja sam predao za dijasporu... Ja sam druga godina..." Uzvrati mi: "Znam, ali ipak... tako je. Raduj se!" Produžio je svojim putem, a meni se već tada u glavi formirala misao: Amerika, zemlja snova. Putujem.

Šta god da sam radio narednih dana, ili bolje reći, sedmica, bilo je prožeto mišlju o odlasku preko bare. Hem što nikad nisam imao priliku sjesti u leteće prevozno sredstvo, hem što se sad moram prešaltati da do dolaska na konačnu destinaciju nema bosanskog. Engleski, jarane. Sjedam u avion dok u glavi mijenjam mod rada: english. Velika letjelica se odizala od zemlje, svakim metrom visine raslo je i moje uzbuđenje. Konačno, osjetio sam ekstazu. Ispod nas je nebo. Ispod su svi. Ja sam sad ona tačka na nebu koju sam kao dijete posmatrao razmišljajući kuda ona ide. Sad znam kuda.

Došavši na konačnu destinaciju sa koje sam imao automobilski prevoz dalje - Minneapolis, ušao sam u irealnu virtuelnu igru. Igricu tipa GTA: San Andreas. Ulice su prostrane, semafori su beskrajno daleko, svaki automobil čeka da propisno prođe kroz raskrsnicu, svi staju pješacima na prelazima... Mislio sam: okej, prirodno je da se začudiš. No, svakim danom uviđao sam sve više razlika te sam na koncu pomislio da su one nepremostive sa nama, balkanščinama, kako kaže janez u seriji Dva smo svijeta različita.

U igrici u kojoj sam proveo cijeli ramazanski period, pružila mi se prilika da se vozim metroom. Prijatelju sa kojim sam išao, to je bilo banalno, meni - istinski doživljaj. Išao je nevjerovatno brzo, sve u njemu bilo je čisto, ukoliko bi me neko okrznuo rukom ili nogom, izvinjavao se kao da me umlatio toljagom... Prizori koje sam vidio vozeći se urezali su se kao mali mozaici u mojim moždanim periferijama. Kada sam izašao, uspio sam izustiti samo: uh, wow.

Već danima se vozikam tramvajskim olupinama iz predratne nabavke GRAS-a i mislim: kad će treskanje prestati. Uzgred, neki dan me hudog stariji čovjek 60-tih godina u potkošulji izgazao nogama dok sam se ja u sizifovskim mukama trudio da odagnam mučninu koju je uzrokovao smrad unutar vozila. Otvori, ima izać'.