Sarajevska hronika, vol. 10: Virtuelni labirinti

Slijedi članak filozofske sadržine. Ne šalim se. Ukoliko vas filozofija kao disciplina zamara, preopterećuje, smara ili uspavljuje, ne preporučujem nastavak čitanja ovog članka. Šta, i dalje čitate? No uredu ako ste tako uporni, ostanite. Ali budite tihi.

Da li se nekada, kao individue raskošnih sadržina koje je Bog nakitio najljepšim draguljima egzistencije, zapitamo: koji je naš primarni svijet obitavanja? U kom univerzumu smo najmirniji? Gdje to naša duša nalazi spokoj? U kojoj galaksiji doživljavamo ekstazu? Ukoliko je naš odgovor na bilo koje od ovih pitanja socijalna mreža/internet, moramo zastati i preispitati se šta to mi činimo.
Klik za klikom i eto nas na profilu nepoznate djevojke, kucamo na njena vrata u nadi da će otključati i tako nam omogućiti uvid u njen svijet, gdje je, ko je, čime se bavi – i nakon tabirenja, odlučujemo da li je takva osoba pogodno tlo za uspostavljanje prijateljstva ili pak nastavljamo dalje tražiti ostavljajući novopečenu prijateljicu da se pita ko smo mi i zašto smo uopće kročili u njen svijet.

Razgovarajući sa virtuelnim prijateljima, rijetko kad osjetimo entuzijazam, istinsku sreću niti osmijeh iluminira naše lice kao što bi to činio u živom rakursu licem u lice. Čitajući tuđe riječi, pokušavamo ali ne možemo zamisliti kako ta osoba izgovara pojedine riječi, ne znamo boju njenog glasa, drhtaj trepavica, dubinu pogleda niti smisao za humor. Tako, nakon beskrajnih suludih pokušaja i kročenja kroz nepoznato, nađemo se u labirintu tražeći ono nešto što smo davno izgubili ne shvatajući da je baš to što tražimo u nama samima, tu prebiva i čeka da shvatimo da smo tražeći ljubav izgubili sebe.

Kroz dugu lijepu noć iskonskih potraga, dođemo li kad do spoznaje da je kompletan kreirani univerzum idealnosti samo iluzija? Ugasi li se mala zelena lampica na ruteru, čitav naš samozatajni svijet poznanika, pratioca i fanova se rasplinjava u maglinu bez kraja i početka. Minotaur koji se hranio našim eksponiranjem vlastitoga ega zastao je u tom labirintu nesvjestan da je i on samo plod i kreacije našeg odmišljanja, ezoterije u našim ademovskim ljuskama. Planet fantazmagorične ljubavi drugih prema nama, kao i obrnuto nestaje i postaje ljudskim dodirom ingenioznih naprava koje su, opet, samo ljudi inovirali. Promiskuitetno je što eros i thanatos ne nalaze svoj suštinski smisao u tom skarednom svijetu kojim vlada sve osim katafatičnog. Sve...

Da sukusiramo. Disolucija društva je neminovna stvar, a sebeb iste, prema mojim odmišljanjima imanentno je razvoj virtuelnih galaksija koje se već u djetinjskoj dobi nude na izvol'te, te samim tim sve granice blijede, permisivnost roditelja inklinira ka propasti, metakozmički i metapovijesni svjetovi nariču nad našim sudbinama dok se mi, u svekolikim aspektima našeg opstojanja, udaljavamo od našeg fundamenta i preegzistenta. Svako ima svoj modus potrage ali imajući u vidu da bismo svi u konačnici trebali završiti na istoj postaji, rekao bih da mnogi od nas ne tragaju za tim iskonom koji u svakoj individui prebiva, već se trudimo kvalitetno naštetiti vremenu. Ali vrijeme šteti nas. Svakim minutom koji prođe, naš život je kraći i kraći.

Generacije stigmatizirane volšebnim uticajem Minotaura koji se već uveliko slobodno šeće virtuelnim labirintima teško nalaze svoj izlaz jer su u svojim nastojanjima da konformistički prihvate sudbinu ostali zatočeni u labirintu te se rezignirano povlače u svoje ljušture a pred drugima raskrivaju svoju lažiranu i falsificiranu stranu.

No ipak tinja nada. Tinja plamičak nade, da u tom gibanju Heideggerovih bitka i tubitka opstoji sediment koji bi mogao biti spas. Naša misija je pronaći ga. Tek tada zavrijeđujemo zamoliti Boga da ne zaustavi puštanje valove svojih teofanija u našem vremenu. Sve drugo nije vrijedno polemike.