Slovo o knjizi, vol. 25: Odbačeni i nepoželjni (O knjizi: "Lice iste žene" Džemaludina Latića)

Čitajte knjigu Lice iste žene Džemaludina Latića – sjajne pripovjetke o ljudima, i često, ženama koje su na rubu životnih okolnosti izmještene iz onog obrasca kojem su ljudi neminovni povinovani kako život ne bi imao trzavice, no ipak se nadasve otimaju sudbi i oživljavaju praiskonsku nadu da može biti bolje.

Nije li interesantno da mnoge ljudi mi upoznajemo kroz priče i naracije drugih ne znajući stvarnu istinu o njima niti njihove razloge zašto nešto čine i kako su postali to što jesu? Ti ljudi su u fokusu Latićevih priča, oni odbačeni, oni nepoželjni, izmješteni iz stvarnosti, hudnici, jade, hudovci, tokmaci, neshvaćeni intelektualci, žene heroine, ljudi koje mi znamo, oni koje svakodnevno srećemo, oni o koje se katkad samo očešemo na ulici ili u nekoj radnji... Poetski momenat koji Latić oživljuje nalik je ambijentu Karahasanovih knjiga, stoga se usuđujem kazati da je vrlo hrabro iskoračio u format pripovjetke (inače znan kao vispren pjesnik), te ovom zbirkom pripovjedaka pokazao da je uistinu nekada ono što odlikuje dobru književnost – osjećaj da se ona donese, empatija sa svojim likovima, želja da se prenese osjećanje ili da se ispriča priča...

Pitoreskno prikazivanje krajolika, dašak vedrine koji je unešen u ambijent iz stvarnosti prerađen maštom autora, živi ljudi, život – odlike su ovih priča koje odskaču od klišeja i hepiendinga. Ponekad su to turobna i teška svjedočanstva o vremenima koja su bila, koja su prohujala, poput duže pripovjetke Hafiz Puška, za koju, nakon što sam je doveo do kraja, saznajem da je utemeljena na historijskim činjenicama i stvarnim događanjima. Kakvo je to umijeće – ispričati jednu važnu i upečatljivu priču na takav način! Ovako bi se trebali pisati udžbenici iz historije – onako kako Latić ispisuje pripovijest Hafiz Puška. Potom su tu snažni ženski likovi koji se ne pokoravaju providenci, žene koje ne padaju na koljena usudu, već imaju svoj ponos, bošnjački damar i gordost; s druge strane, susrećemo i one koji pronalaze smisao koji plaćaju životom, te pregršt narativa, likova, osjećanja i mjesta koja se mogu kontekstualizirati u neki od ratova koji se zbivao na teritoriji Balkana. Zapravo, većina priča je prožeta ratnim narativom koji daje važnu dramsku notu cjelokupnom doživljaju knjige. Od onih, davnašnjih, do ovog posljednjeg rata. Rat sa sobom nosi novu pomnost, intenziviranu ljubav, kajanja... Oh, mnogo kajanja...

Pritom, jezik kojim autor piše naprosto opija. Težnja da morate saznati čemu vas vodi putanja priče negdje je i bit književnosti od njenog začetka. I Cervantes je, utirući put savremenom shvatanju romana, napisao Don Kihota želeći ispričati storiju koja preotima vaše vrijeme i nameće vam ono pripovjedačko. Otuda i želja mnogih čitatelja da se izgube u knjizi kako bi barem nakratko prestali podnositi stvarnost.