Slovo o knjizi, vol. 14: Koraci u vremenu: jučerašnjost s dozom sadašnjosti (Osvrt na roman "Yesterday" Namika Kabila)

 

Maglovito sarajevsko jutro. U osvit, Miljacka huči dok svrake i vrapci cvrkuću na granama drveća što gleda na rijeku. To drveće s Vilsa svjedočilo je mnogim sastancima i rastancima, poljupcima i zagrljajima; svjedočilo je i jednom prohujalom vremenu. Asfalt na ulicama isti je ali drukčiji, atmosfera grada je izmijenjena. Duh Sarajeva lebdi ali nad pojedinačnim ljudskim dušama, nad individuama koje su Sarajevo iznijeli iz Bosne u sebi.

Smatrao sam da bi najdoličnije bilo početi pisanje osvrta na knjigu Yesterday koja za topos zbivanja, daleki ili bliski, metafizički ili pojavni, ima Sarajevo upravo nekakvim proznim odjeljkim naličnim Kabilovim rečenicama. Uslovno kazano, smijemo reći da je Sarajevo glavni lik Yesterdaya, ono na kojemu pratimo mijene dok iz različitih perspektiva i divergentnih sudbina motrimo kako se ono mijenja, kako se od njega odlazi i njemu se, na koncu, vraća; kako ono tuguje i raduje se s nama. No, Sarajevo Sarajevom čine ljudi, stoga je ovo prevashodno roman, knjiga o ljudima sarajevske melanholije.

Tih nekoliko likova u romanu koji se međusobno dozivaju svojim unutarnjim geografijama i svjetovima, svojim unutarnjim monolozima i razmišljanjima vode nas kroz splet veza koji veže ljude za nekadašnje Sarajevo a oni su nemogućni da se odvoje od nečega što je prošlo te samim time, nisu u stanju dovoljno biti u trenutku koji upravo prolazi i pretapa se u prošlost. I tu se skriva onaj plan knjige koji raskriva nekakvu univerzalno-lokalnu istinu o ljudima sa ovih prostora, sa Balkana. Ljudi koji su preživljavali agresiju, pogrome, koji su svjedočili transgeneracijskim gubicima i smjeni kulture (možda čak i degradaciji!), ljudi su koji su zarobljeni u limbu između prošlosti, zapravo jučerašnjosti (jer sve kao da je jučer bilo) i danas, limbu koji ih je okovao, koji ih je naglo izbacio iz jednog vremena i doba a nije im dopustio da naprave postepenu i laganu tranziciju u nešto drugo, u danas, u sad.

Likovi Namika Kabila gledaju sebe nekad kroz vizuru ovih sad ali ne ide im u uspostavljanju jedinstvenog mozaika, rasparčani su pa u dijelovima novih ljudi, novog duha traže tračke onoga što su nekada bili i živjeli. Naravno, neminovna je tema smrt (bližnjih i daljnjih), ali Kabil umije pisati i govoriti o smrti, bez patetike, bez oplakivanja, bez naricanja i zapijevanja. Kabilove rečenice su scenaristički životne.

Čudna je situacija kada trebaš izbrisati poznati broj telefona nekoga ko je u međuvremenu otišao s ovog svijeta, a ti i dalje imaš kontakt. Kako možeš imati kontakt s nekim koga više nema...

U tavorenju s prošlošću, likovi neprestano kroz flashbackove obnavljaju u sebi neko prošlo vrijeme, neko prošlo Sarajevo. Svi su oni, uglavnom, negdje vani bili a svezu sa gradom čuvaju preko rodbine koja je tu ostala. Međutim, i dijelovi njih su ostali ovdje da ih pozivaju da se sastave sami sa sobom, makar jednom u godini.

Mi smo dobar primjer kako ono što je bilo i prošlo uopšte nije završena stvar, već ključa i mijenja se neprestano. A pri tome sirotu sadašnjost niko i ne uzima previše ozbiljno.

 

Kako piše Almin Kaplan o ovoj knjizi, „Ovo je priča o Sarajevu – onom nekadašnjem i ovom sadašnjem. Kao o blizancima koji su se zamijenili iz samo njima znanih razloga pa sad jedan drugog glume. Likovi u romanu neprestano pokušavaju shvatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Jesu li se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo? Odgovor na pitanje nije jedan. Odgovora je više – baš kao što je više i nas koji se pitamo.

Ovo je knjiga i o samoći koja se u stanove uvlači kao ona mačka iz haustora što se najprije stidljivo zavlači iza kaputa – da bi na kraju tu ostala. Starački stanovi u kojima se samoća polako pretvara u otrov, vremenske su kapsule. Kabil poznaje taj svijet i precizno ga opisuje. Stvari imenuje pravim imenima  i tako pravi pojmovnik jednog vremena i jedne nesreće.“

Knjiga Yesterday poziva na ljubav među ljudima, na ljubav koja briše razlike koje ljude dijele u torove i tabore; ona oslikava svu jednostavnost i čistoću odnosa, nezagađenu zapadnim artificijelnim ulagivanjem.

Dženan. U posljednje vrijeme mi fali, rekao bih, knjiga kao što je tvoja. Ne, stvarno, imam osjećaj da je negdje sa Džamonjom, sa Ovčinom stalo. A ti mi se nekako držiš toponima, držiš se geografije i prostorne orijentacije. Ne može Sarajevo biti veće, geografski. Ali ne može biti ni manje, srčano. Pitaš me kako bih ja tvoju knjigu nekome opisao u par riječi? Ne znam ja nijednu knjigu u par riječi opisat'. Ali ono, kad me tjeraš – portret Sarajeva kroz oči nekadašnjih Sarajlija. To bi bio jedan naziv. Drugi, recimo – jučerašnjost s dozom sadašnjosti. To vam je Yesterday.