Sarajevska hronika, vol. 37: Predestiniranja

Ne sjećam se kad sam legao, a još je mutnije moje pamćenje o trenutku u kome sam uplovio u vode sna. No, u tom magnovenju bio sam potpuno siguran da je 10 sati izjutra jer sam na malom, okruglom satu koji je na svojim nogarama stajao preko puta moga kreveta vidio da su kazaljke otkucale 10 sati. Cijela kuća je zvonila i brujala! U prvi čas sam pomislio: mili Bože, da li je ovo u mojoj glavi? Zaista, niko nije ustajao, niko se nije budio, a mojim ušima se sa desne na lijevu stranu prolamala užasna zvonjava koja nije prestajala. Zatim sam nekako htio da provjerim svoju tvrdnju te sam otvorio široki bijeli prozor i kroz njega provirih glavu, i dalje je bučalo kao da je u cijelom pojavnom svijetu apokalipsa počela. Panika je obuzela moje udove koji su se momentalno paralizirali, osjećao sam tjeskobu koja me gušila... želio sam izaći iz svoje kože. Želio sam izaći samo da se uvjerim da nisam lud. Pa nisi lud, samog sam sebe tješio, ovo je samo nešto iza sna. Ma ja, iza sna, odgovorio bih sam sebi ne bih li se konačno smirio.

Prošlo je punih 15 minuta dementnog stanja i onda je sve prestalo. Samo tako. Do prije minut mislio sam da ću počiniti suicid, a sada... bilo je smiješno. Ne, zaista, smiješno. Hodao sam sumanuto po sobi obilazeći oko kreveta, razgledao sam ulicu kroz prozor, ispod prozora bio je parkiran Pontiac bež boje, onkraj ulice neka djeca su vesela izlazila iz kuća noseći loptu u rukama. Zavalio sam se poluležeći u prostrani krevet i razmišljao o tome što se upravo desilo. Sa noćnog ormarića sam uzeo Norvešku šumu i nastavio čitati. Sinoć sam imao čudne snove. Moguće da je upravo to zbog pasusa koji su suptilno i polahko pretakali slova u misli, misli u osjećaje, a konačno su osjećaji zadobili fluidnu formu sna koja me i dovela do demencije u kojoj sam bunovno umislio sebi da mi u ušima zvoni, a kada sam se osvijestio, shvatio sam da je to bio samo privid, samo docesis. Eto ga, rekao sam naglas, pa to se i desilo tako, nikako drugačije. Hvala ti Bože, pomislih, to je to, sve ima smisla. Apologetski sam se hvatao za slamku spasa, sada se sve činilo smislenim. Čitajući Murakamija, opet sam zaspao.

Odjednom, našao sam se na nekoj livadi. Livada je bila ograđena ogradom koja je obuhvatala širok pojas prostora u čijoj se daljini, kao kroz maglu, nazirala neka zgrada. Podno i duž cijele ograde nalazila se mala staza koja je ličila na neko šetalište. Hodio sam tom stazom dok nisam ušao u ograđeni prostor. Beskrajna livada pružala je mojim nogama slobodu, a mojim mislima spokoj. U trenucima poput tog, zaustavio bih sve procese koji su uključivali analizu, problematiziranje i preispitivanje i samo bih išao naslijepo. Kada sam već osjetio da se zamaram, bio sam blizu velikoj sivoj zgradi nalik tvrđavi. Iza zgrade su se prostirali redovi zimzelenog drveća, pa sam, ne svojom voljom, odsutno i dalek samome sebi, krenuo tamo. Prošao sam drvorede i došao na makadam koji je imao redove kuća sa desne i lijeve strane. Ušao sam u prvu kuću sa desne strane i čuo ženski glas sa gornjeg sprata: „Uđi, čekam te otkad, uđi!“ Popeo sam se, a gore je, naslonjena na prastari sto, sjedila žena s pregačom i pušila crveni Marlboro. Izgledala je ljutito, obrve joj bijahu skupljene u jednu tačku dočim su očima sijevale munje. „Sjedi,“ rekla je. Sjeo sam preko puta nje, a ona je ispod stola izvadila neku napravu koja je pravila sve veću buku.

U malenoj četvrti pokraj osnovne škole nalazilo se stovarište građevinskog materijala. Po mene je došao Esko, vozili smo se niz grad gore-dolje. Odvlačili smo materijal na stovarište, išli na jezero, posjetili muzej a onda se pojavila ideja – da produžimo do Minneapolisa. „Ali, to je najmanje sat vremena vožnje,“ rekao sam. „Šta ima veze, idemo,“ odgovorio mi je i bez da je tražio moju konačnu odluku, okrenuo je automobil prema glavnom gradu Minnesote i pokrenuo frenetični motor bijesnog automobila.

Nema adekvatnih riječi kojima se mogu opisati doživljaji srca i duše. Kao da se neka materija iz onostranog prelijeva u čitav krvotok, polagano ga obuzima i odvodi u sferu ekstatičnog. U nekom pežorativnom smislu, nazvao bih to Kunderinom litosti. Visina zgrada se spušta u dušu koja postaje stjecište svih boja i slika, a onda se iz nje kao sa izvora srce napaja. Osmijeh je bio sveprisutan na mome licu dok sam se svake minute sudarao sa prolaznicima kojima su vrvjele ulice Minneapolisa. Nakon što smo obišli grad, prošli smo iza grada i opazili jednu neobičnu livadu. Tada mi je Esko rekao: „Postoji jedna zanimljiva priča koja se vezuje za ovo imanje. Navodno ti je neka žena ubila petoricu svojih muževa na različite načine i skrivala je njihova tijela na različitim mjestima u ovom sivom dvorcu. Onda je iza dvorca dala da se sagradi pet kuća, i u svaku kuću je prebacila po jedno tijelo, a onda od toga napravila turističku atrakciju. Mislim, ono, niko nije znao šta je ona uradila i ljudima sasvim normalno bilo da dođu, da obiđu. Prvog muža je ubila nekakvom spravom koja proizvodi buku, zapravo ga je izludila...“ Dalje nisam čuo.