Sarajevska hronika, vol. 36: Lavanda

Prije par dana, prelažući svoj pretrpani ormar, oborih zelenu kutiju iz koje ispade požutjeli papir. Kad oči nazriješe šta je na papiru, orosiše se i prizvaše u sjećanje jedan davni događaj...

Stajao sam povrh ljudi, gledajući kamenu ploču i ne mogavši vjerovati da ona više nije s nama. Sada je ona zemlja, postaće zemlja, iznad nje su dva kamena stuba koja govore ko to leži ispod. Kao da još osjećam prisustvo njene duše ovdje s nama, kao da nas sve gleda i radosna i obveseljena putuje ka višim sferama. Ne mogu se navići na njeno neprisustvo. Svako slovo uklesano na tom kamenom stubu boljelo je jače nego bilo kakav nož. Gledao sam kako se kapi kiše slijevaju niz slova, kao da spiraju grijehe ovog dana, ona mi je pružala ruke želeći još jedan, posljednji zagrljaj, dok sam ja kisnuo, stojeći na kiši bez kišobrana, okamenjen od bola, uništen tugom. Jučer sam, kao da sad gledam, pričao s njom o tome kako je dosta ljudi iz našeg džemata, iz naše mahale preselilo u zadnje vrijeme, ne očekujući da će baš ona biti jedna od njih. O, kako je boljelo, kao zariven bodež kroz srce koji je padao lagano i sjekao dio po dio srca.

Lopate su bile čas u zraku, čas su grabile zemlju, mnoštvo ruku se ispreplitalo da makar na taj način odaju neku počast ženi koju, možda neki i nikad u životu nisu vidjeli. No oni je nisu znali, pa im je to bio posljednji susret sa njom. Oni nisu svaki dan provodili sa njom, pa nisu znali šta znači dati zemlji nekoga ko je svaki sat bio uz vas, ko je bio moralna podrška, ko je bio oslonac, stub života.

Smjenjivali su se na lopatama, neki su se i razišli, valjda im malo vremena za dunjaluk, pa grabe još. Nisu ni svjesni da će sutra neko bježati i sa njihove dženaze. Bolne grimase su bile oblivene kišom. Iskopana zemlja zajedno sa najdražim insanom bila je zatrpana, ljudi su klekli u polusjedeći polužaj kako bi se proučilo ono što se kod nas bosanskih muslimana, po običaju uči. Zovnuli su me, nisam čuo. Tihi šapati nisu imali efekta, pa me jedan od starijih članova porodice povukao za rukav, vratio sam se u stvarnost. Željeli su da učim. Suze, koje su ionako neprestano tekle, nisu mogle biti zaustavljene. Prišao sam dvojici efendija rekavši im da ja to ne mogu. Jedan od njih, onaj koji je mene poznavao, reče mi: „Hamza sine, Allah će dati sabur. Ali, tvoja mama... Šta će ljudi reći?“ I opet se ponavljalo pitanje koje je određivalo život ljudi na ovom svijetu. „Šta će ljudi reći?“ Zašto je to bilo bitno, ne žive ljudi taj život nego ja, odluke moje niko nema pravo osporiti. Uostalom, moja mama je preselila na bolji svijet, ja svakog trena čekam da ona ustane iz mezara, da ovo sve izgleda kao jedna šala... Čak sam i očekivao da će se dogoditi neki stravičan događaj, poput armagedona, gdje će se sve urušiti, a zatim ću se probuditi i zahvaliti Bogu što je sve bio san.

Međutim, to se nije desilo. Efendija me gledao čekajući odgovor. Proučio sam dvije sure jecajući, oči su mi bile crvene od suza, disao sam neprirodno, sve se u meni zaustavljalo. Naposljetku, dženaza je bila gotova, babo je otišao jer su ljudi išli kući sa njim, da izraze žalost, a ja... Nisam mogao otići od ovog dijela zemlje, u ovom dijelu zemlje ležao je dio mene koji je nepravedno otrgnut. Svi trenuci života provedeni s njom letjeli su ispred mene, vrijeme se gubilo kao i prostor, dimenzija nije bilo, samo jedna: mama. Nisam znao kako nastaviti život, zaista, nastaviti. Šta je sad uopšte značila riječ: nastaviti? Zar poslije kraja ima kraj? Svaka moja najsitnija riječ koja se mogla činiti kao uvreda sada je pogađala direktno moje srce i izgrizala ga. Vrati se samo na trenutak, samo da te još jednom zagrlim, samo da ti još jednom kažem koliko te volim, a ti to, naravno, shvatiš kao šalu, jer ja sam 'veliki' momak. Da ovo nisam doživio, nikada vam ne bih mogao reći jednu istinu koja je tako očita: sve je u životu zanemarivo, osim onih sa kojima imate obostranu ljubav.

Fakultet je pao u deseti plan, sve obaveze su postale neobavezne misli, jedina misao kojoj se nisam mogao oteti: kako gledati mjesto na kome je ona sjedila? Kako biti u kući, kad je svaki ćošak obilježen njenim, onim blagim ženskim, meni tako dragim mirisom lavande? Oni sa kojima imate obostranu ljubav su samo roditelji, istinski. Milovao sam mezar zamišljajući da je to njena smeđa kosa. Nisam čak mogao biti tu dok se tabut nosio, moje srce bi puklo ne na dva, nego na stotinu i dva dijela, da diram rukama drveni okvir, u kojem je ležalo tijelo, koje više nikad neće otvoriti oči, koje mi više nikad neće udijeliti savjet, tijelo najdražeg bića.

Nedavno sam sreo prijatelja koji je izgubio i oca i mamu. Bio je nasmijan, razgovarao je sa mnom. U sjećanje sam vraćao dženazu njegovog baba, mene je boljelo kao i njega, tuga je znati da nemaš roditelja, onih osnovnih, početnih osoba u životu. Nisam imao snage pitati ga kako se osjeća bez njih, vidio sam da ima jedan zrak sreće, nisam želio ugasiti i taj djelić. Njegova udata sestra se vratila da živi s njim, bilo mi je drago zbog njega samo zbog toga. On je izgubio oboje roditelja, pa je imao snage razvući usne u krivu crtu zvanu osmijeh... Kako?

Život nije pravedan, na to sam se navikao. Bog je pravedan.

Kući sam došao jako kasno, prljav dirajući zemlju ne mogavši se rastati od nje, čak nisam ja došao sam kući, nego se babo vratio po mene tužan, kada me vidio, srce me zaboljelo kao i njega. Zaplakao je kao dijete, znao je koliko sam bio vezan za nju. Odvojio me nekako od tog mjesta, sada tihog, mračnog, jezivog. Samo je tišina govorila: „Svi smo Božiji i svi se Njemu vraćamo.“